Osječki prilog Zagrebu

Susretljivošću dugogodišnjega znanca i kolege, osječkog bubnjara Dinka Liščića, dopala mi je ruku nedavno objavljena knjiga dugogodišnjega djelatnika na polju šlagerske i zabavne glazbe, poznatog osječkog skladatelja zabavnih melodija Branka Mihaljevića, Tragovi osječke zabavne glazbe. U sklopu se te, svakako hvalevrijedne knjige, ne sasvim precizno izuzev možda poglavlja Mitovi i legende osječke zabavne i džez glazbe, mogu uočiti i tragovi koji nas vode i u kraću povijest osječkoga jazza. Autor se i tu našao u ne baš lakoj i jednostavnoj zadaći razlučivanja jazza od šlagerske glazbe, budući da su i u Osijeku, kao i drugdje, plesni sastavi nekad svirali i jazz.

Nije mi namjera recenzirati Mihaljevićevu knjigu, koja prema autoru obuhvaća kompletno zabavnoglazbeno razdoblje od sredine 18. do sredine 20. stoljeća. To će zasigurno bolje učiniti netko drugi, no ta me knjiga ponukala zapravo da podsjetim koliki je prilog osječki jazz dao zagrebačkoj, pa slijedom toga i hrvatskoj jazz-sceni.

Prve dolaske osječkih džezista na legendarnu zagrebačku muzičku špicu bilježimo još polovicom pedesetih godina. Na toj se svojevrsnoj glazbenoj burzi među prvima pojavio trubač Ladislav Laci Fidri, kojeg su tada džezisti zvali U Nu, i koji je jedan od prvih angažmana imao u zagrebačkom Varijeteu. Imao sam zadovoljstvo predložiti ga tada Plesnom orkestru Radija Zagreb, u kojem uz druge domaće i međunarodne obveze svira i danas. Stigao je potom Osječanin rodom iz Belog Manastira, vrlo nadaren i marljiv harmonikaš-trubač, Ićo Kelemen, poslije ventil-trombonist i aranžer, također dugogodišnji član spomenutoga radijskog orkestra nesretna životna završetka. Pojavili su se potom bubnjar, član osječkog sastava Argus, Dinko Liščić, koji je stigao sa studija u Sarajevu, i kontrabasist Mirko Žužel, koji je uz ostale manje sastave, u kojima je nastupao, bio zabilježen i u kvintetu s jednom od prvih u nas američkih akvizicija, bubnjarem Jimmyjem Prattom. Trubač Božidar Pendić, akademski glazbenik, član nekadašnjeg Osječkog jazz-ansambla i mnogih malih zagrebačkih jazz-sastava, već dulje vrijeme sjedi u Simfonijskom orkestru HRTV. Taj niz zaokružuje pijanist (Ivan) Vanja Lisak, koji zagrebački jazz obogaćuje klasičnim klavirskim jazz-triom, poznat je i iz sastava drukčijih glazbenih profila te kao pratilac vokalista Jimmyja Stanića i Zdenke Kovačiček.

Druga domovina

Milivoj Mića Marković, izvrsni klarinetist i saksofonist te generacije iz Osijeka, inače rođeni Zagrepčanin, za svoju je domovinu izabrao jednu drugu zemlju. Od nešto mlađih, ali na zagrebačkoj i hrvatskoj sceni ne manje važnih snaga, tu su bubnjar Ratko Divjak, koji doduše već godinama djeluje u najrelevantnijim jazz-ansamblima Ljubljane, ali se odaziva na sve zagrebačke pozive, te ga i dalje smatramo našim, zatim pijanist, skladatelj i nadasve vibrafonist i jazz-edukator, Igor Savin, između ostalog i dugogodišnji član kvarteta pokojnog bubnjara Borisa Texa Beninija. Pijanist Julije Njikoš, koji u ovom kontekstu mora dobiti prefiks mlađi, dugogodišnji je član Big banda HRTV i malog sastava Cool Date. U istom orkestru kao prvi trubač djeluje i Ante Dropuljić, dok je tenor-saksofonist Zlatko Barać, poznat kao pokretač diskografskog projekta Kastav Blues, izdavača Hrvatskog jazz-kluba. Kastav Blues ostvaren je uz pomoć petorice spomenutih osječkih džezista, a i šesti član sastava, bas-gitarist Davor Črnigoj, iako nije rođeni Osječanin, obiteljski je bio vezan uz grad na Dravi.

Sva su ta istaknuta imena jazza u svoje karijere nepovratno ugradila Zagreb — grad kolijevku jazza u Hrvatskoj, pa je tu činjenicu valjalo jednom negdje i zabilježiti.