Optimizam kao spas

Moramo si pomagati (Musíme si pomáhat), red. Jan Hrebejk

Jan Hrebejk (1967) i Petr Jarchovsky redateljsko je scenaristički dvojac češkoga filma Moramo si pomagati snimljena prije dvije godine. Sama priča, a osobito njezin završetak, potvrđuju u punoj mjeri naslov filma. Naime, Hrebejk i Jarchovsky bave se čestom temom: spašavanjem Židova tijekom nacističkog progona u Drugom svjetskom ratu. Mjesto je zbivanja češka provincija, vrijeme — 1943. godina. Ukratko: Jozef (Bolek Polivka) i Marie (Anna Suskova) Čižek, bračni par bez djece, skrivaju u smočnici svoga sumještanina, mladog Židova Davida Wienera (Csongor Kossai), koji je uspio pobjeći iz koncentracijskog logora u Poljskoj. Naravno, glavna prijetnja nisu toliko nacisti, koliko domaći koji rade za naciste: u njihovu slučaju to je Horst Prohaska (Jaroslav Dušek), njihov prijatelj iz djetinjstva. Film čini niz tzv. tragikomičnih situacija, koje bi trebale rezultirati onim poznatim općim dojmom kojima su rezultirali najrazvikaniji češki filmovi, kao što je npr. Strogo kontrolirani vlakovi. Postoje situacije koje tomu vode, ali opći dojam nije postignut. Glavni problem, čini se, leži u dosta tromoj i prilično neinventivnoj režiji, u neprimjerenu ritmu nizanja prizora koji bi trebali rezultirati napetošću te, napokon, što je dakako rezultat sveg toga, u predugu projekcijskom trajanju filma. Uz to postoje neka vrlo otrcana redateljska rješenja kao ona totala u gornjem rakursu gdje se na ulici nalazi mali čovjek koji cinka Nijemcima Davida Wienera, dok u detalju, u desnom gornjem kutu ekrana, nad okolišem dominira nacistička zastava. Zamjedba na ritam osobito se odnosi na sam kraj filma, koji bi trebao biti mnogo ritmičniji, brži i, napokon, uzbudljiviji.

Prizori opasnosti

Nisam siguran, ali čini mi se da je toga u nekoj mjeri svjestan i sam redatelj i da upravo u tome leže glavni razlozi relativno učestale digitalne obrade slike pojedinih prizora. Upravo tim postupkom redatelj naglašava prizore u kojim dominira opasnost. Iako je riječ o sasvim legitimnu postupku, bilo bi sukladnije ili primjerenije da je čvrsta realistična priča oslobođena takvih postupaka, osobito kada je riječ o filmu koji likove tretira kao najobičnije ljude, nesklone herojstvu, ali ni kukavičluku, ljude od kojih neki uspijevaju svladati strah, dok drugi to uspijevaju tek naknadno, kada im proradi ili savjest ili grižnja savjesti.

Čini se, stoga, da je na razini zvuka Moramo si pomagati mnogo uspjeliji. Film to duguje glumcima, mnogo više njihovoj interpretaciji dijaloga nego dijalozima samima. Jer, s jedne strane, gotovo neprestani glumački šapat u interijeru stana para Čižek, odlična glumačka snalaženja u uskim, vrlo često krupnim planovima, njihovo unezvijereno kretanje u stanu, kombinirano sa svakodnevnim kućanskim mehaničkim poslovima, vrlo je solidno mjesto filma.

Happy-end

No, ono što je svakako najzanimljivije, možda i najintrigantnije, mogućnosti su koje redatelj i scenarist filma ostavljaju gledateljima na razini interpretacije. Naravno, sam kraj filma je simboličan: mali, tek rođeni sin, plod jedne noći katolkinje i Židova, promatra kako za stolom usred ratne ruševine sjedi u logoru pogubljena židovska obitelj, ali kojoj je pridružen i mali sin esesovca kojeg je u rat poslao fanatični otac potkraj rata, ali je jadno dijete bilo ubijeno u bijegu, »kao dezerter«. Riječ je, dakle, o svojevrsnom sretnom kraju, sretnom utoliko što obećava nešto bolje. No, zanimljiva je konstrukcija odnosa među likovima koja dovodi do sretnog kraja. Svi izravni protagonisti filma ostaju živi, nitko ne gine. To je rezultat činjenice da tijekom rata svjesno ili nesvjesno pomažu jedni drugima, bez obzira na kojoj strani bili. Čižeki čuvaju Horsta jer im je donosio hranu, susjed koji je pokušao otkucati Davida šuti o Horstu jer ga David drži u šaci, a Čižeki trebaju Davida jer je živi dokaz da nisu bili kolaboracionisti. Riječju, jasno imperativno nacionalno obojen film. O tome svjedoči i grafičko rješenje naslova na početku filma: on je naime u obliku pečata.

Dario Marković