Nijansa za angažirane

Nijansa za angažirane

Matoš nije samo djelo, poneki stih koji u sebi ponavljamo, Matoš je i pustolovina, anegdota, humor, lucidnost, polemika, filozofija života, simbol cijele hrvatske literature i sudbine. Ali samo naše

Imamo Matoša! Imamo Andrijanu! Tko bi se to usudio uopće reći urbi et orbi (osim pokojnoga Predsjednika) nalazi li se na balkonu Društva književnika? Sudjelovah proteklih dana na dvije promocije, i čuh da je to netko povikao iz publike. Zato mu ovom prilikom i odgovaram. I okupljenomu puku. Našli smo se ovdje oko Matoša kao jedinstvene pojave u hrvatskoj književnosti. Svatko od nas sigurno se u životu susreo s njime i, vjerujem, nešto sagledao. Matoš nije samo djelo, poneki stih koji u sebi ponavljamo, Matoš je i pustolovina, anegdota, humor, lucidnost, polemika, filozofija života, simbol cijele hrvatske literature i sudbine. Ali samo naše. Ovim librom, ako ga vidite, ili zaokruženim časopisem »Most/Le Pont«, ispravljamo golemi dug koji se zove Matoš i francuska kultura. Matoš izlazi na francuskom jeziku, i mislim da je to ontološka činjenica s obzirom da mu za života to ondje nije uspijevalo.

Znamo da je Matoš više od svih hrvatskih književnika svoga doba zagovarao europske vidike i kriterije, svjedočio tekstovima otvaranje prema Zapadu i ponajviše Francuskoj, znamo da je on bio zaljubljenik u duh, kulturu i francuski jezik s pomalo barbarskim akcentom, kako bi rekao njegov prijatelj, karikaturist Rouveyres, ali mu sve to nije pomoglo da u pariškoj sredini izađe iz anonimnosti. Zato ga dobrim prijevodima (nadam se!), reprezentativnim dossierom Tee Benčić Rimay o njegovu djelu želimo vratiti u francuski jezik, koji je toliko ljubio.

Pa makar se taj događaj zbio danas u Zagrebu, a ne u njegovoj drugoj domovini.

Matoš je u Parizu živio kao emigrant i dopisnik hrvatskih listova, no njegovo frankofilstvo nije sazdano samo u bibliotekama, Louvreu i Notre Dameu nego uz mlado vino i tople baguettes, za stolom, u njegovim druženjima s piscima i slikarima i bohemima u Chat Noiru, Procopeu i na Montmartreu. Kralj svih lutalica, »skitničkih vitezova«, Matoš je bio i »angažiran« pisac, ali u ondašnjem smislu, različitom, dapače suprotnom od današnjeg. Bio je angažiran tako što se živo zanimao za svaku umjetničku situaciju, analizirao je sa strašću, prenosio je intrigantno u našu sredinu, a držao se podalje, zazirao od svake ideologije i socijale, te »filozofski« podnosio glad i oskudicu. Bohem i flaneur, prevedeno — umjetnički šetač, Matoš je prodro u srž pariške umjetnosti, u bit svoga vremena, dok je u Zagrebu za to vrijeme rasla množina njegovih neprijatelja (premda je u svojem intimnom krugu bio omiljen i smatran učiteljem). Neke od studija i eseja o francuskim književnicima, kao oni o Baudelaireu ili Stendhalu, trebali bi biti prepoznati kao dio francuske baštine. Tom savršenom talentu i moćnom duhu možemo zahvaliti spoznaju — kao svojedobno A. B. Šimić — da je književnost u prvom redu umjetnost riječi, ali, pridodajmo, i nepotkupljiv stav koji se brani životom, sudbinom.

Andrijana

Kad već govorim s balkona DHK, želim reći i nekoliko riječi o političkom aspektu poezije jedne vrhunske paške čipkarice, pjesnikinje Andrijane Škunca, dakako ne oduzimajući riječ stručnjacima. Politički ugao promatranja stvari, dakako, nije imanentan knjizi izabranih pjesama »Predivo sve užih dana«, dapače, posve joj je suprotan. Stoga baš o njemu valja govoriti. Čitajući Andrijanine pjesme, nije mi silazila s uma činjenica da se Hrvatska ne zna nositi s jednom definicijom, koja joj sveudilj izmiče. Ona oduvijek vrijedi, ona je određena kao mediteranska i srednjoeuropska zemlja, panonska i eventualno balkanska (a mnogi se s nesvjesnim grčem na licu odriču toga »balkanskog« u nama), ali nisam dosad čuo da je Hrvatska i zemljopisno i kulturno insularna, zemlja otoka... (u školi smo samo učili da ona ima razvedenu obalu za razliku od Italije, dijelom Francuske i Španjolske, ali ne da je i otočna zemlja poput Grčke ili Velike Britanije, niti da ima i po tri ili četiri redova otoka ispred svakoga važnog povijesnog grada). Ona je to samo u književnosti, od renesanse do danas, od Hektorovića, Lucića, Kavanjina, do Nazora, Dragojevića, Andrijane Škunca i mnogih drugih koji otkrivaju te naše izgubljene Atlantide. Drugim riječima, taj nam zatajeni, neiskazani identitet otkriva samo poezija utoliko što je ona model konstitucije svijeta u homerskom smislu. Andrijanina poezija, ako se čita u tišini i samoći, dio je naše individualnosti, posebnosti i nesvodive unikatnosti koja se može tek naslutiti. Ta otočnost, koja je zasada poetska, mitska činjenica postat će i politička, shvatimo li na što ona doista upućuje. Shvatimo li da znači nijansu, smisao za nijansu za koju smo zaboravili da uopće postoji. Ta nijansa je ono što nedostaje današnjoj tragično razderanoj Hrvatskoj, koja se međusobno isključuje i ne priznaje, to je nijansa koja nas može jedino otkupiti, možebitno i spasiti. Raditi na nijansi doista je filigranski i perfekcionistički posao, ostvaren u pjesmama Andrijane Škunca. Svaki pomak u prirodi, svaka mala promjena znaka, treptaja, svaka sjena, pomicanje kuta svjetlosti koja pada na predmete nešto je malo i dragocjeno što Andrijana registrira. Sve ono što se ne vidi, a istina je stvari i našeg vremena. Tako nam pjesništvo još jednom pomaže sagledati kakva stajališta valja zauzeti u politici, puče moj hrvatski...

Dražen Katunarić