Vijenac 232

Glazba, Kolumne

Bosiljka Perić-Kempf: KONCERTNA KRONIKA

Moćno vokalno znanje

Moćno vokalno znanje

Maštovita u agogičkim finesama, neposredna i umjetnički uvjerljiva, Dunja Vejzović je sofisticiranom interpretacijom oduševila mariborsku publiku

Božićni i novogodišnji blagdani u kraćem su razdoblju intenzivirali zagrebačku glazbenu ponudu. Uz Božićne i novogodišnje koncerte brojnih naših ansambala i solista te dan Dvorane Lisinski 29. prosinca, koji je do ranih jutarnjih sati posjetiteljima nudio obilje najraznovrsnijih glazbenih sadržaja, održano je i nekoliko iznimno vrijednih koncerata komorne glazbe. U tom kontekstu posebno valja podcrtati večer vokalne lirike Franza Schuberta, što su je, u sklopu programa Austrijskog kulturnog foruma, izveli bariton Josip Lešaja i pijanist Darko Domitrović. Lešaja je već godinama izdvojena ličnost hrvatske glazbene scene, na kojoj je izgradio niz dojmljivih likova specifičnim spojem svoje darovitosti inteligentna pjevača i glumca od formata. Posljednjih godina Lešaja je, uz podijeljeno polje rada između svojih triju vrlo različitih profesija (povjesničara umjetnosti, defektologa i opernog pjevača), privrženost glazbi sve više stao iskazivati poniranjem u intimistički svijet komornoga vokalnog izričaja.

Lešajina uvjerljivost

Izvedbe ciklusa popijevaka, primjerice Lijepa Magelone Johannesa Brahmsa, ili Labuđi pjev i Zimsko putovanje Franza Schuberta, pokazuju smjer umjetničkih interesa, koji su, čini se, danas u Lešaje u prvom planu. Interpretacija Lieda zahtijeva kompletna umjetnika, posebno senzibilizirana za nijanse karaktera i značenja uglazbljenih tekstova, uz visoku razinu pjevačkog umijeća koja omogućuje sugestivnost glazbenog iskaza u skladu s karakterom popijevke. Zimsko putovanje (Winterreise), ciklus sastavljen od dvadeset i četiri popijevke što ih je Schubert skladao na stihove Wilhelma Müllera, Josip Lešaja izveo je na koncertu 22. prosinca prošle godine u Hrvatskom povijesnom muzeju. Dvorana je bila premalena da primi sve zainteresirane, pa je dvadesetak posjetitelja na koncu ostalo stajati za vrijeme cijeloga koncerta. Tako izniman interes za večer Lieda najbolje pokazuje da ljubitelja te vrsti glazbe u nas ima, jedino nema dovoljno kvalitetnih koncertnih programa i interpreta, koji bi pozitivno utjecali na ukus postojeće publike i privlačili novu. I premda je Schubert kao autor bio zasigurno prvim razlogom za tako živi interes, interpretacija baritona Josipa Lešaje zaokružila je vrijednost toga nadasve seriozna koncertnog programa. Lešajina koncentracija, smisao za oblikovanje dramatičnog ili lirskog iskaza čisto vokalnim sredstvima (primjerice u pjesmama Der Lindenbaum ili Der Leiermann), uvjerljivost njegova tumačenja Schubertovih tragičnih vizija finim nijansama izričaja široka spektra romantičarske osjećajnosti dala je cjelovitom luku njegove interpretacije osobine snažna i uvjerljiva svjedočanstva. Na tom putu Josipa Lešaju pratio je pijanistički siguran, dahom prilagodljiv, vrlo muzikalni Darko Domitrović.

Koncert koji je mnogo obećavao, a tek djelomično ispunio, održan je u sklopu Dana Dvorane Lisinski. Operni gala nastup Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja ponudio je posjetiteljima program arija i dueta iz popularnih opera Puccinija, Verdija, Leoncavalla, Mascagnija i Giordana u izvođenju islandskog tenora Kristjana Johannssona i naše mlade sopranistice Antonije Boroša. Sve to obećavalo je ugodnu koncertnu večer, što se gledajući u cjelini, i ostvarilo.

Djelomičan uspjeh

No mnoge pojedinosti izvođenja mogle su tu zasmetati senzibilnijeg slušatelja, onoga, koji nije na koncert došao samo zato da po stoti put čuje svoju omiljenu ariju iz svoje omiljene opere. Jer čak i u slučaju najpopularnijih opernih fragmenata nije važno samo što se izvodi, nego i kako se izvodi, a izvedbe spomenutih interpreta u najmanju ruku nisu bile ujednačene. Orkestar je ostavljao dojam kao da svira preko volje, i cijeli je koncert djelovao nedorađeno i nekako improvizirano. Antonija Boroša nije možda uopće trebala pristati na taj nastup, s obzirom na nedavnu operaciju glasnica, pa uvezeni islandski tenor zapravo nigdje nije našao pravo uporište. Naviknut na kvalitetnije orkestre, Johannsson je učinio jedino što je mogao, nastojao se nametnuti snagom svoga glasa, koji je zaista impozantne voluminoznosti. No, nedostajalo je tu nijansi, one fine zaobljenosti legato vođene i prirodno ispjevane belkantističke fraze. Najbolji je bio Johannsson u Chenierovoj ariji iz prvog čina, dok su u završnom ariosu Calafa iz Puccinijeve Turandot, stanovita nefleksibilnost fraze i grubost glasa mogli izazvati tek uzdah žaljenja zbog prisjećanja na Pavarrotijev kraljevski dah!

Dunja Vejzović u Mariboru

Kada je već riječ o vokalnim interpretima, valja spomenuti koncert održan 10. siječnja u mariborskoj dvorani Union, u sklopu kojeg je mezzosopranistica Dunja Vejzović izvela Volksongs Luciana Berija. Prvi put u svojoj karijeri Dunja Vejzović interpretirala je to djelo, koje mnogi smatraju jednim od najljepših vokalnih ciklusa skladanih u drugoj polovici 20. stoljeća. Luciano Berio, veliko ime avangardnoga glazbenog trenda šezdesetih i sedamdesetih, napisao je Narodne pjesme za legendarnu Cathy Berberian 1964. godine, i one su, zahvaljujući njezinoj interpretaciji, obišle svijet. Jedanaest narodnih napjeva iz različitih zemalja, sa završnom prekrasnom azerbajdžanskom ljubavnom pjesmom, od tada su privlačni mamac za svaku vokalnu umjetnicu, no slojevitost izričaja i određene tehničke vokalne poteškoće dopuštaju samo iznimnim pjevačicama da savladaju sve zamke te nepatvoreno muzikalne Beriove partiture. Dunja Vejzović, danas sa svojim moćnim vokalnim znanjem, očuvala je prisnu jednostavnost izričaja tih pjesama, koja se jedino i može dosegnuti putem velika umjetničkog iskustva. Maštovita u agogičkim finesama, neposredna i umjetnički uvjerljiva, Vejzovićeva je sofisticiranom interpretacijom oduševila mariborsku publiku. Muzikalne suradnike imala je u Mariborskoj filharmoniji i dirigentu Marku Letonji. Osobito raspoloženi, mariborski filharmoničari u drugom su dijelu koncerta pod Letonjinim ravnanjem izveli prvu simfoniju Dmitrija Šostakoviča. Premda ne uvijek besprijekoran, orkestar je u jednom zamahu čistog entuzijazma potaknut moćnom glazbenom predodžbom Marka Letonje ostvario izvanredno dojmljivu izvedbu Šostakovičeva mladenačkog remek-djela.

Vijenac 232

232 - 23. siječnja 2003. | Arhiva

Klikni za povratak