Moć na tanjuru

Moć na tanjuru

Nick Fiddes, Meso, prev. Suzana Kovačević, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.

Zapadno je društvo opsjednuto mesom. Ne treba biti znanstvenik ili filozof da bi se ta teza mogla argumentirano braniti; dovoljno je baciti pogled na božićni ili novogodišnji krkanluk kojem smo na kraju svake godine izloženi, pa da se uoči da između mesa i naših prehrambenih potreba postoji nešto više od uobičajene potrebe za hranom. Kulturoški gledano, meso se u nas još smatra jedinom pravom i normalna čovjeka dostojnom jestvinom: odatle naša neopisiva sklonost roštiljadama, janjcima i zamamnim mirisima iz ćevabdžinice kojima poneka vrhunski pripremljena tjestenina ili odresci od soje nipošto ne mogu konkurirati. Nije stoga čudno da se u pasivnim krajevima ove zemlje sve ono što nije meso smatra dječjom hranom; tj. konzumacija mesa jest ono što pravog muškarca razlikuje od mlakonje. Nick Fiddes u ovoj knjizi govori upravo o takvim modelima i modusima konzumacije, pitajući se postoji li u čovjekovoj naravi arhetipska sklonost mesu. Ova antropološka studija (u osnovi disertacija) o hrani obrađuje kontekst konzumiranja mesa i njegovu kulturnu, seksualnu, estetičku, etičku, gospodarsku i ekološku simboliku. Ova mesologija na tristotinjak stranica pokušava dati odgovor na pitanje zašto neke životinje jedemo, a neke ne, zbog čega je sve više vegetarijanaca te zašto meso u kulturnom kontekstu oduvijek ima snažnu simboliku, bivajući ekvivalent za hranu uopće. Primarno kulturno značenje mesa zasnovano je na čovjekovoj dominacijom nad prirodom, jer se konzumaciji mesa u svim društvima pridavala iznimna važnost kao nečemu što daje moć i stavlja nas u nadređeni odnos spram prirode i ostalih živih bića. No, još ostaje ključno pitanje jesu li ljudi zaista genetički programirani da daju prednost hrani životinjskog porijekla? Fiddes, kao pravi antropolog, upravo tom problemu posvećuje najveći dio svoje knjige.

Povijest konzumiranja

Knjiga je znanstvena studija koja se oslanja na akademsku literaturu, stručna istraživanja i statistike, ali i na citate iz novina, reklame i razgovore s običnim ljudima. Pokušavajući razmotriti stvari iz nekoliko perspektiva, nudi pregled recentnih zbivanja na tom području. Od kratke evaluacije povijesti konzumiranja mesa, pa sve do njegova barbarstva, kućnih ljubimaca, seksualnih konotacija i bioetičkih problema, Fiddes se trudi pokazati sve faktore koji u toj mesologiji otvaraju specifičan interkulturalni kontekst u kojem se preispituju stavovi i nazori koje obično uzimamo zdravo za gotovo. Dakako, nakon čitanja ove knjige teško je pretpostaviti da će netko postati vegetarijanac, isto kao što u njoj nećete naći toliko zanimljiva poglavlja kojima ćete se ubrzo opet vratiti. U tom smislu, natpis na koricama knjige koji govori o »opsežnoj i provokativnoj studiji« nipošto ne odgovara stanju stvari. Riječ je o knjizi koja zaista donosi neka zanimljiva antropološka promišljanja, ali u biti nedostaje joj strasti i esejističke pronicavosti; pomalo je monotona i ponegdje opterećena dosadnim citatima. Iskazano mesožderskom terminologijom: ako ste od ove knjige očekivali krvavi biftek, dobit ćete teletinu na lešo. Ipak, ne može se reći da se Fiddes nije potrudio stvar razmotriti iz različitih perspektiva i postaviti neka zanimljiva pitanja (na koja, kao autor i znanstvenik, nije dao jednoznačan odgovor). Npr. rasprava o tome zašto čovjek jede samo ono što je ubio, tj. od lovca nikad ne postaje lešinar. Ili: zbog čega postoji sve izraženija odbojnost prema sirovom mesu, koje danas ukusno zamotanog i potpuno sterilnog nabavljamo u supermarketu, a ne krvava i u izvornijem obliku u mesnici. To se nadovezuje na tezu o tome da kuhanje u potpunosti ublažava animalnost mesa i čini ga pitomijim, ukroćujuću njegovu sirovost, brutalnost i snagu.

A kućni ljubimci?

Tu je i zanimljiv tekst o tome zašto ne jedemo kućne ljubimce i zašto nam se gadi meso psa ili mačke, unatoč tomu što ono nije ni opasno ni loše. Ti primjeri Fiddesu služe kao distinktivna i uporabljiva kategorija, jer opravdano brani tezu prema kojoj je povijest naše konzumacije mesa uvelike određena kulturološkim kodovima i simboličkim mrežama, a ne funkcionalnošću i dostupnošću određenoga tipa hrane. Neovisno o tome što se posljednjih godina (a u punom opsegu tek od 20. stoljeća) shvatilo da i životinje imaju neka prava. Seksološke analize o nazivanju pripadnika muškog i ženskog roda životinjskim imenima ne donose ništa novo, ali su barem zanimljive. U konačnici — slijedimo li svjetske trendove — moramo se zapitati da li je konzumacija mesa zaista »vulgarni, nezdravi i antidruštveni užitak«? Hoćemo li uskoro doživjeti da nas u dućanu gledaju poput čudovišta ako se odvažimo kupiti komad mesa te hoće li nas zbog toga agresivni vegetarijanci likvidirati ili barem društveno izopćiti? Meso se u nas još smatra ekvivalentom hrane uopće, a apstinencija od tog sasvim sigurno ključnog prehrambenog artikla u nas uglavnom nije uvjetovana etičkim, ekološkim ili aktivističkim nazorima, nego prije svega nemogućnošću da se ta skupa namirnica svakodnevno nađe na našem stolu. Izbjegavanje mesa na zapadu uglavnom je stvar izbora, a u nas uglavnom stvar nužde i siromaštva. U svakom slučaju, vjerovanje da jedino meso daje snagu i omogućava vitalnost još je snažno. Sukladno tomu, etos ljudske nadmoći u nas je i dalje izraz civilizacijskih vrijednosti, čineći janjce, ražnjiće i ćevape trajnim kulturološkim i konzumentskim fetišom.

Tonči Valentić