Minimalizam i skromnost

Minimalizam i skromnost

Goran Golovko vješto je u režiji izbjegao bilo kakve globalne metafore i, u duhu drame, ostao na minimalizmu i jednostavnosti kao osnovnim sredstvima režije

Već od samoga naslova Nevažne priče, nova drama Trpimira Jurkića praizvedena na Sceni 55 splitskog HNK ne sadrži u sebi ništa pretenciozno. Premda je među petoro ljudi koji na željezničkoj postaji već godinama čekaju vlak koji im treba donijeti razrješenja sudbina lako prepoznati repliku na Beckettov moderni klasik U očekivanju Godota iz pozicije Hrvatske na smjeni milenija, umjesto velikih metafora Nevažne priče odlikuju se minimalizmom i skromnošću.

Ništa u sudbini tih ljudi s dna, s margine svakodnevice, nije veliko, pa ni njihove priče ne mogu biti važne, ali tim više postaju zahvalnija dramaturška građa. Jurkićevi antijunaci kao da su pobjegli iz one sive mase koja čini glavninu karaktera pojave poznate kao Nova europska drama, njihove egzistencije jednako su sive i nevažne, društveno su nevidljivi i nebitni. Međutim, tamo gdje u Mayenburga, Ravenhilla, Srbljanovićke ili Sare Kane prevladava pesimizam, potpuna emotivna hladnoća i mrak, u Jurkića ostaje mjesta za nadu, toplinu i zraku optimizma.

Ništa se osobito na sceni ne događa, tim se nesretnicima sve već dogodilo, izgubili su djecu, prijatelje, žene, prošli kroz iskustvo rata i nezaposlenosti i ništa se za njih više neće promijeniti, ili se barem tako čini. Drama međutim dočeka Godota: vlak, koji tu nije stao godinama, na iznenađenje tih dobrovoljnih društvenih otpadnika staje.

Bez globalnih metafora

Goran Golovko vješto je u režiji izbjegao bilo kakve globalne metafore i, u duhu drame, ostao na minimalizmu i jednostavnosti kao osnovnim sredstvima režije. Tempo je predstave usporen, tužan, ali kontakt među ljudima od kojih se neki više ne znaju ni smijati ne prestaje ni u jednom trenutku. Bez obzira koliko komunikacija među njima naizgled bila banalna, ona je i redateljski usredotočena na detalj, ma koliko on naizgled nevažan bio.

Ni prostora ni potrebe za epohalno velikim i značajnim glumačkim kreacijama tu nije bilo, minimalistički, s precizno distingviranim osobnim ritmovima glumci su u osamljenost prostora željezničke postaje na kraju svijeta ugradili sudbine svojih gubitnika. Milivoj Beader tužna je slika branitelja koji je na vlastitim leđima osjetio iskustvo četničkog logora iz kojega nosi neizbrisive tragove, dok je Neno Srdelić (Kuzma) jednostavno prestao biti voljen, čime je izgubio i svoj ljudski smisao. Realnost Marije (Magda Matošić) svedena je na pripremanje čaja tužnoj grupi i brigu za muža željezničara i svijeta izvan toga za nju nema, baš kao što Marko Ilije Zovka egzistenciju, materijalnu kao i duhovnu, opsesivno vidi jedino u tračnicama. Dara Vukić (Zora) tužna je slika majke koja je upravo pretjeranom brigom izgubila sina. Pet tužnih gubitnika u vrlo ujednačenoj glumačkoj kreaciji.

Sivilo svakodnevice

Taj izgubljeni svijet u metaforičnu scenografsku refleksiju (jedini doslovni znak u predstavi) okupio je ogledalima u pozadini, koja su funkcionirala i kao rotirajući paravani za rijetke izmjene scenskih prostora, scenograf Mijo Adžić. I kostimi Marije Žarak u ustrajavanju na nebitnosti i običnosti nastojali su ostati što nezapaženiji i običniji, utapajući se u sivu sliku svakodnevice.

Možda su ove ljudske priče u maloj drami s perona Trpimira Jurkića zaista nevažne promatra li ih se iz neke važne povijesne ili kazališne vizure, međutim, predstava nastala po njima vrijedan je i dosljedan repertoarni prinos, tih i nezamjetan, kao i njegovi junaci, ali za repertoarnu sliku suvremenoga hrvatskog kazališta nužan i nezaobilazan.

Jasen Boko