Metafora hrvatskih urbocidija

Metafora hrvatskih urbocidija

Andrija Kovačević, Bijeg s vješala, Povijest jedne borbe, rukopis priredila Zlata Bujan-Kovačević, Disput, Biblioteka Srednji put

Korak po korak mičemo se naprijed. Sitna kiša sve gušća i hladnija. I što se više primičem stupu, sad ga već kroz maglu i kišu bolje vidim, ja postajem sve nemirniji. A to je zlo, vrlo zlo...

Posljednje jutro prosinca 2002. sjedio sam u mojoj omiljenoj praškoj kavani u Templovoj 8. Vani je padao snijeg u golemim krpama, a ja sam pio Starpramensko, niti sam više ne znam koju rundu. Sjedio sam tako u polumraku, sam, u tišini, drveni pod je vonjao prošlonoćne opojne mirise pijančevanja. U mamurluku iščitavao sam posljednje poglavlje knjige, pokušavajući na komadu papira načiniti i pokoju bilješku. No, tragična i stvarna sudbina njenog glavnoga junaka prepustila me mislima, strahovima i unutrašnjim dvojbama koje me nemilice progone još otkako sam napustio zadnjeratne slavonske rovove. Zaklopivši knjigu, konačno sam shvatio, ta ne ponavlja se povijest — to uostalom i mahom ponavljaju oni koji nastoje prikriti vlastite zločine, pljačkaši, ubojice i ratni liferanti — tempus fugit, vrijeme nemilice teče u nepovrat! Ono što se ne mijenja, ono što je ostalo tisućama godina isto i usprkos strelovitom razvoju civilizacije jest ljudska ćud — tako opaka, svirepa i bestijalno krvoločna. Ćud je to koja je krojila tragične sudbine fiktivnih književnih junaka kao što je Krležin Krešimir Horvat, i što je još tragičnije — stvarnih ličnosti poput glavnog junaka knjige koju sam netom odložio — arhitekt Milovan Kovačević.

Knjiga istaknutog zagrebačkog haesesovca i književnika Andrije Kovačevića, Bijeg s vješala — Povijest jedne borbe jedan je od najdojmiljivijih zapisa i svjedočanstava tragične sudbine u danima Drugoga svjetskog rata, u kojima otac Andrija bilježi dramatična sjećanja svoga sina arhitekta Milovana Kovačevića, što ih ovaj priča ocu na samrtnoj postelji. Riječ je o dokumentu jednog strašnog vremena, koji načinom pisanja nije tek puko faktografsko povijesno svjedočanstvo nego i vrsno književno ostvarenje koje je čekalo gotovo šezdeset godina »svezano tugom obitelji i nehajem hrvatske javnosti« da konačno ugleda svjetlost dana.

Kao što je rečeno, glavni junak knjige Bijeg s vješala — Povijest jedne borbe, istaknuti je hrvatski arhitekt Milovan Kovačević, kojega 12. svibnja 1943. u zagrebačkoj Dubravi tijekom premetačine hapse ustaški isljednici, te ga nakon saslušanja odvode u zloglasni zatvor »ukletoga grada« u Savskoj ulici. Ondje će Kovačević biti podvrgnut strahovitim torturama, te će neko vrijeme boraviti i u Zatvorskom odjelu Zakladne bolnice Rebro, da bi potom bio vraćen u zatvor odakle ga ustaški krvnici 20. prosinca s skupinom taoca odvode u Dubravu na vješanje.

Bijeg sa stratišta

Priča koju Kovačević govori svome ocu u svojoj jezovitoj stvarnosti na trenutke poprima karakter fantastike markesovskih razmjera, moguće samo u situacijama u kakvima se našao njen glavni junak, čija se duhovna katarza događa upravo u trenucima odvođenja na vješanje, tijekom samog čina egzekucije, a kulminira bijegom sa stratišta. Taj nevjerojatan, no prije svega i tragičan događaj, prilikom koga je smaknuto šesnaest talaca — mahom vrsnih intelektualaca, među kojima je bio i Bogdan Ogrizović, već sljedećeg jutra odjeknuo je Zagrebom i ubrzo poprimio karakter fantastične legende, postavši jedan od najprepričavanijih mitova hrvatskog arhitektonskog panteona. Vremenom se granica između fikcije i stvarnosti potpuno izgubila. U tom kontekstu neminovno nam se nameće Krležina misao: »Mi ne pišemo drame nego svjedočanstva s pretenzijom da ostanu pred pokoljenjima kao historijski dokaz vremena! Prema tome trebalo bi da znamo šta je istina, a šta je fikcija«. Kada na našem primjeru razdvojimo fantastiku od stvarnosti, prije svega — kao što je rečeno, ostaje tragika događaja tijekom kojega je jedne prosinačke večeri četrdeset i treće pred krčmom »Dubrava« o električne bandere obješeno šesnaest talaca — mahom intelektualaca. No u našem slučaju tragika pojedinca podnosi i šire konzekvence. Dakako, to su »neminovne posljedice u obitelji« kako kod glavnog junaka knjige — arhitekta Kovačevića, tako i pojedinačnih sudbin ostalih protagonista danas zajedničkim imenom nazvanim »prosinačkim žrtvama«. »Ali, tko je ustvari pojedinac obješen predvečer 20. prosinca 1943«, zapitati će se u pogovoru knjige Zlata Bujan-Kovačević, »tko je onaj lijevi na telegrafskome i onaj desni na rasvjetnom stupu, tko je onaj jadnik u pidžami, izvučen iz bolničkog kreveta...?«.

Knjiga Bijeg s vješala — Povijest jedne borbe otvara mnoga moralna pitanja. »Kako je to bilo moguće«, pisat će Ivan Supek — jedan od posljednjih autentičnih svjedoka toga mračnog vremena, »da su jedni nad drugima izvršili takva užasna mučenja i ubojstva? Odakle je usplamtjela ta silna mržnja u građanima koji su se često dotad ponašali pristojno?« To je vrijeme, znao je govoriti Krešimir Horvat, tako uznemirenih nagona da se između ljudi počinju osjećati razmaci mnogo veći nego između čovjeka i psa. U svakom slučaju, povijest je nerijetko pokazala da nema većeg krvoloka od mirnog i povučenog (malo)građanina — uzornog supruga, oca i vjernika (kak’ se šika — prosim lepo!). U tom krvavom piru arhitekt Milovan Kovačević među rijetkima je čitavo vrijeme ostao dosljedan svojim stavovima, što ga je umalo stajalo i glave. I sam će jednom priznati: »Taj moj nesretni i prokleti altruizam, koji mi je već toliko puta u životu naškodio! On me je zapravo ovamo i doveo.«

Zatiranje modernoga građanskog društva

S druge strane, analizirajući ovu neobičnu ratnu priču, također možemo govoriti i o svjesnom zatiranju modernog građanskog društva, a koje u svojoj konačnici neminovno vodi ka definitivnom urbocidu. Nažalost, kod nas u proteklom stoljeću svaki veći tektonski poremećaj u društvu značio je u ime tisućugodišnje uljudbe, i nimalo uljudbarski obračun s urbanom sviješću, bilo da je riječ o 1918, 1941, 1645. ili 1990. godini. U tom ritmu zločina, tragična sudbina arhitekta Milovana Kovačevića metafora je svih naših ljudskih klaonica, gradomorstava i urbocidija.

Na kraju ostaje gorka činjenica da se u poremećenom sustavu vrijednosti našeg društva, gdje se cijene samo sportski uspjesi, knjiga Andrija Kovačevića Bijeg s vješala — Povijest jedne borbe neće pojaviti niti na jednoj listi čitanosti, pa bilo to i na onoj krivotvorenoj, uz ambre i fukare.

Krešimir Galović