Legenda klasičnog i pionir modernog

Legenda klasičnog i pionir modernog

The Diaries of Vaslav Nijinsky nije plesni film; to je film o psihološkim i emotivnim stanjima genija, kako ih je taj genij, Nižinski, izrazito jasno opisao u svom dnevniku

Filmovi koje na San Francisco International Film Festivalu možemo vidjeti uglavnom su kvalitetni small budget filmovi, s temama koje potiču pitanja. Takav, San Francisco International Film Festival prikazao je i film poznatog Australijanca Paula Coxa, koji se, zadivljen životom i djelom Vaclava Nižinskog, upustio u dugoročni dvadesetogodišnji rad (samo montaža filma trajala je tri godine), pri kojem je postao i izvanredan poznavatelj umjetnikova života i djela. Forma filma je eksperimentalan dokumentarac. Cox poštuje činjenice iz života Nižinskog, ali i umjetničku slobodu filmske forme koja u ovom slučaju postaje eksperimentalna iz razloga što takva najviše odgovara temi koju prikazuje.

Nižinski je danas legenda klasičnoga baleta, ali i jedan od prvih modernih plesača i koreografa. Njegovo najpoznatije koreografsko djelo je L’apres-midi d’un faune (Poslijepodne jednog fauna), mjesecima stvarano djelo od desetak minuta. Kao plesač klasičnoga baleta plesao je mnoge poznate role, ali i plesove Fokina koji je, pod utjecajem Isadore Duncan, preispitivao klasične koreografije. Nižinski, kao koreograf, postavio je plesnu gestu i emotivni izričaj koji iz nje slijedi iznad svima poznatih klasičnih figura.

Djagiljev, koji je stvorio Ballet Russe, vjerojatno je najvažnija osoba iz Nižinskijeva profesionalnog života. Ali ta profesionalna veza (koja je privatno bila homoseksualna) prekinuta je nakon što je Nižinski sreo Romolu, izrazito obrazovanu mladu djevojku, i oženio je. Prekid s Ballet Russe (ljubomoran Djagiljev daje mu otkaz) je, kako mnogi smatraju, točka u vremenu kada ludilo Nižinskog zapravo počinje. Strašne emotivne borbe koje je nakon prekida Nižinski proživljavao, sve poduprto i nadolaskom Prvog svjetskog rata, opisao je sam Nižinski u dnevniku.

Ludilo svijeta

Cox je odlučio da film govori riječima tog dnevnika (u filmu dnevnik je predstavljen glasom Dereka Jakobija). Ostalo su simbolični, vizualno izrazito atraktivni kadrovi koji evociraju privatni svijet Nižinskog, ali i plesove koje je Nižinski plesao i koreografirao. Montaža filma, kako se već može naslutiti, ne slijedi narativni tijek, nego onaj apstraktni, teško shvatljiv, ali u ovom slučaju efektniji iz razloga što film predstavlja osjećanja i psihološka stanja duboko senzitivna čovjeka. Ali, Cox ne analizira ludilo samog Nižinskog, nego provocira pitanja o ludilu svijeta koji je Nižinskog okruživao.

»...Moje ludilo je moja ljubav za čovječanstvo...« napisao je Vaslav Nižinski te 1919. u svom dnevniku za vrijeme šestotjednog boravka u St. Moritzu. Ne bi li tu ljubav predočio na najbolji mogući način, Cox suprotstavlja kadrove s različitim simboličkim značenjima, koji u brzini filma postaju izvor bezbrojnih interpretacija. Ipak, da značenje ne izmakne kontroli, motivi se ponavljaju, primjerice motiv bijele ptice koja leti nebom, najprije s grančicom u kljunu, zatim bez grančice, da bi na kraju filma ptica napravila krug i nestala u mraku tako simbolizirajući mrak samog Nižinskog.

Film započinje s kadrom šume. Iza drveta plesači u rolama Nižinskog (L’apres-midi d’un faune, Petrouchka, Le Spectre de la Rose, Le Dieu bleu...), pristupaju sprovodu (Nižinskog), koji prolazi putem kroz šumu. Nakon što sprovod nestane u daljini, plesači ponovno nestanu iza trupla drveta. Tako se ostvario dojam da je šuma upila plesove dajući im tako značenje života koji će se uvijek regenerirati samom pozitivnom energijom koja se stvorila u procesu njihova kreiranja.

The Diaries of Vaslav Nijinsky nije plesni film (Paul Cox ponovio je to nekoliko puta); to je film o psihološkim i emotivnim stanjima genija, kako ih je taj genij, Nižinski, izrazito jasno opisao u svom dnevniku. Ipak u filmu ima mnogo plesa. L’apres-midi d’un faune najviše je zastupljen u filmu i uključuje finalnu scenu u kojoj Faun liježe na veo ispušten od nimfe dok istovremeno dira svoj spolni organ. Ta je scena u svoje vrijeme (premijera se održala u Parizu) izazvala skandal, ali i odobravanje. Kako bilo da bilo, Faun je obilježje samog Nižinskog: blag i divlji, učen, podložan normama, ali i nevjerojatno osoban i buntovan, i nadasve — umjetnik, plesač i koreograf, daleko ispred svoga vremena.

Film je na granici krika i tišine. Ako je krik prisutan, mi osjećamo da je tišina ono što slijedi i obrnuto. Tišina zato što je Nižinski bio čovjek koji je duboko slušao svijet u kojem je radio, krik zato što je govorio tom svijetu ne samo s razumom nego i dubokim emocijama senzitivnog stvorenja koje nikada ne biva doista čujno.

Iz San Franciska Ljiljana Mikulčić Resnick