Legenda i fantastika

Filmski je Faust, naime, doista legenda, i to obrađena zanosom poeme — poeme o čovjekovu iskupljenju do kojega on stiže tragično spoznavši granice svojih htijenja

Za koji tjedan otpočet će u Filmskom centru prikazivanje filmova F. W. Murnaua (1888-1931), jednoga od najslavnijih predstavnika njemačkog filma iz 1920-ih godina i jednoga od najvažnijih svjetskih sineasta uopće. Nekoliko njegovih filmova neosporni su klasici — Nosferatu, simfonija užasa (1921/22), Posljednji čovjek (1924), kao i Zora (1927), jedan od tri koja je — prije doista prerane smrti — dovršio u Hollywoodu. Dio povjesničara tim filmovima pridružuje i Fausta (1925/26), djelo koje je filmskim jezikom podsjetilo ne samo na epohalnu Goetheovu dramu s početka 19. stoljeća nego i na preteču tog djela. Tzv. Prafaust zapisan je potkraj 16. stoljeća, a ubrzo su nastale i obrade (Ch. Marlowe, npr.) u kojima se, dakako, više ili manje mijenjao izvornik.

Nije svrha ovog teksta, dakako, rasprava o književnom predlošku nego o Murnauovoj adaptaciji, a Murnau je daleko više slijedio Volkssage nego Goethea. U svakom slučaju Goethea je nemoguće zaboraviti, jer bi bez njegove nadgradnje i original imao daleko manjega odjeka.

Zanimljivost je pitanje filmske adaptacije, i to one koja je nastala u nijemome razdoblju. Već tada se, možda i više nego u zvučnome filmu, adaptiralo sve i svašta, barem sve što ima zanimljivu priču i likove, a najčešće dakako u naivnim obradama. Status potencijalne ozbiljnosti filmskih adaptacija stvorila su tek rijetka djela, djela koja ne samo da su nečim nalikovala predlošku nego koja su i vrijednošću dokazivala da film može težiti umjetničkoj kongenijalnosti. Bila su to, na primjer, von Stroheimova prilagodba romana Franka Norrisa McTeague (Pohlepa, 1924), Pudovkinova romana Maksima Gorkog Mati (1926), ali i Murnauova adaptacija o kojoj je riječ. I čini se da su von Stroheim i Pudovkin bili pred lakšom zadaćom jer se radilo o manje filozofičnim djelima, djelima u kojima prevladavaju izrazito realističke ili barem lako shvatljive motivacije, s prepoznatljivim likovima. Ako je, pak, riječ o Goetheu, barem koliko je već i to djelo nužno moralo impresionirati Murnaua, zadatak se Murnaua čini težim, i zato jer se radnja te drame mjestimično razvija i podosta epizodično. Možda se i zato Murnau radije odlučio za staru narodnu priču.

Nijemofilmski svijet

Međutim, moglo bi se zaključiti i nešto što je djelomično u suprotnosti s tim tvrdnjama. Murnauov je film nijemi film, a poetika nijemoga filma razlikovala se od one zvučnoga, dopuštala je i neke slobodnosti u adaptacijama takvih djela. Murnau, koji filmom Posljednji čovjek djeluje kao preteča zvučnog filma, u ovom filmu kao da je potpuno uronjen u njegovu nijemost. Znači to, ovim po prilici redom, da je imperativ realističke motiviranosti potencijalno neutraliziraniji, da se u takvu djelu fantastičko (njegove radnje) u većoj mjeri utemeljuje u artističkim, uže estetičkim motivacijama, dakle u onom repertoaru koji kao da pretežito proizlazi iz najuže formalnih kvaliteta filmske umjetnosti. Također, to znači i da se autor kod Fausta, pa što god shvatili kao temeljni predložak, mogao slobodno usredotočiti na ono što zrači duhom legende, mita, spoznaje koja nam stiže iz nekih dalekih vremena.

U tom pogledu može se reći da je Murnau bio »na visini zadatka«, a i da je i više nego u nekim drugim svojim slavnim filmovima (iznimka je Zora) stvorio autentični nijemofilmski svijet. Taj se svijet usredotočuje više nego Goethe na ljubav Fausta i Gretchen kao na osnovicu na kojoj se može razvijati zaplet, a zatim na ona najnosivija znanja i suprotnosti kao što su čovjekova moć i nemoć, ljubav i zloća, svijet ljudi i svijet prirode, mladost i starost (smrt), dobro i zlo, grijeh i iskupljenje što se sklonima realističkim nijansiranjima čini kao nešto arhaično i simplificirano, posebno kad su takve konačne vrijednosti predočene nerealističkim rekvizitarijem, na primjer kadikad eksplicitnom simbolikom, ekspresionistički grčevitom glumom i artificijelnom scenografijom. Djeluje to i kao naivno, no stvar je u svijetu ovoga filma kao cjelini, a to je u prvom redu u njegovoj homogenosti, naime, u čvrstoći vizualno vrlo ekspresivna protoka događanja, što, među ostalim, ublažuje epizodični karakter nekih dijelova filma. Murnauov svijet kao da je jedna crna površina po kojoj, u stilu filmskog ekspresionizma i Kammerspielfilma, izbijaju mrlje svjetla unutar kojih se odigravaju grčeviti susreti sa sudbinom, susreti koji vode i nekim neizbježnim konačnicama. Nalikuje on svijetu Wieneova Kabineta dr. Caligarija (1919/20), samo što je izgrađen manje shematičnom artificijelnom scenografijom, s bogatije razrađenim osvjetljenjem i ritmom kojim se odvlači pozornost od stiliziranih elemenata prizora. Također, taj svijet gotovo je sav oblikovan uz pomoć naglašenih režijskih efekata, pod čim se podrazumijevaju i posebni efekti, odnosno, razni nestandardni načini snimanja, pa dvostruke ekspozije i pretapanja koji se rabe više radi fantastičnosti ugođaja nego iz konvencijskih razloga. U tom smislu, ti posebni efekti — danas znatno lakše ostvarivi — djeluju dubinski fantastično, kao fantastičko proživljavanje i svijeta i filma, za razliku od mnogih suvremenih filmova s fantastičkim kao pukom maskom.

Nemoderni rekviziti

U takvu svijetu uvjerljiva su i poentiranja događanja i odnosa uz pomoć nemodernih rekvizita — kao što su snježna vijavica, smrzavanje u snijegu, lomača, apoteoza iskupljenja. I ako se želi ustanoviti koji je to žanr, nije lako naći naziv: u zvučnom filmu već dugo takvi filmovi jedva da postoje, dok se davnijim filmovima ne usuđujemo davati sve zaboravljenija imena. Filmski je Faust, naime, doista legenda, i to obrađena zanosom poeme — poeme o čovjekovu iskupljenju do kojega on stiže tragično spoznavši granice svojih htijenja. A iskupljenje je, inače, tema i većine ostalih najuspjelijih Murnauovih filmova, kao i mnogih drugih iz toga razdoblja.

Napokon, digresivno, ali za nas važno: Faust je bilo djelo s velikim odjekom, a dotakao se i naših krajeva. Očevidno, naveo je Oktavijana Miletića da snimi svojega Fausta (1934), kratkometražni film, jer Miletić sebi nije mogao priuštiti dulje filmove. Miletić čini se sebi nije mogao priuštiti ni dramatični pristup priči; fotografski na razini Murnauova snimatelja, on se ograničava na parodiranje Murnauova filma zadržavši se na epizodi u kojoj junak želi izbjeći starenje — iz, recimo, bonvivanskih razloga. Miletić je sigurno mogao i bolje, ali čini se da mu se sigurnijim činilo da se šali.