Kako spasiti zagrebačku animaciju

Kako spasiti zagrebačku animaciju

Nikada u svojoj četrdesetogodišnjoj povijesti Zagreb film nije imao ozbiljnih ni iskrenih komercijalnih nakana. I serija Profesor Baltazar proizašla je iz autorskog koncepta. Njezin komercijalni uspjeh nipošto nije generiran ekonomskim poticajima

U posljednje vrijeme možemo čitati podosta nervoznih, kontroverznih i nejasnih tekstova o Zagreb filmu. Čujem također po tko zna koji put iste upite: Je li istina da je Zagreb film u gubicima? Je li točno da je Zagreb film u (definitivnoj) krizi? Zašto? Tko je kriv?

Kao čovjek koji je stjecajem okolnosti (kako bih poboljšao sveukupnu infrastrukturu za vlastito umjetničko djelovanje) djelatno i sudbinski sudjelovao u ključnim punktovima što su definirali život naše animacije u posljednjih petnaestak godina, dužan sam, a osjećam i odgovornost za izrečeno, jednostavno, konkretno i nedvosmisleno razjasniti to pitanje.

U početku bijaše kriza

Naravno, s pozicije vlastitih prosudbi i stajališta.

Prvo: otkako se uopće bavim animacijom (a ta moja epopeja započela je već daleke 1977) prva riječ koju sam čuo bila je kriza! Danas kad čitam tekstove izašle u ondašnjem tisku, u godinama najblistavijih artističkih ostvarenja Zagreb filma, nalazim rečenice o krizi, o rasulu, kreativnoj nizbrdici. O financijskim dubiozama tada se nije govorilo jer socijalizam je rijetko dopuštao neuspjehe vlastitog ekonomskog voluntarizma.

Naravno, dijelom je tomu uzrok vječno i neuništivo naše balkansko balansiranje između krajnosti mistifikacija i samosažaljenja, taj tipični gubitnički jauk (kad nam ide dobro — da se ne urekne, a kad nam ide loše — to se podrazumijeva), no genetska prisutnost krize od samog nastanka Zagreb filma i nije sasvim nelogična.

Od 1956, kada u okviru Zagreb filma djeluje Studio za animirani film, tamo je proizvedeno petstotinjak artističkih ostvarenja. Sva ona financirana su proračunskim novcem.

Kada su u malu potleušicu u Vlaškoj počele pristizati prve međunarodne nagrade, Država je (ideološki benignoj) animaciji širom otvorila pipe. Čak i preko svih kreativnih i organizacijskih mogućnosti ondašnjih potencijala. Autori su se Državi (i njezinu nadzornom odboru — Partiji) lijepo odužili. U svojim filmovima propovijedali su svjetonazor maloga čovjeka koji se mudrijaškom arogancijom odupire globalnim manipulacijama. Taj svjetonazor bio je metafora nesvrstanosti i određene intelektualne brane nižim instinktima kojih su se vlastodršci bojali kao vrag tamjana (nacionalizma, na primjer).

U tako fanatičnom financiranju isključivo autorske animacije nije bilo nikakve obrazovne nakane ni koncepta ulaganja u medijski razvoj. Bilo je to isključivo ulaganje u intelektualnu komociju autora.

Kad se Berlinski zid raspao i kada svijetu više nije trebala jugoslavenska utjeha ispričana preko benignih aforizama, inventura je pokazala ovo:

Zagreb film je bio kadrovski i tehnološki potpuno zapušten. U njemu nije bilo ni jednog uređaja mlađeg od trideset godina. Točno četrdeset(!) godina nakon što je glasoviti Georges Sadoul izgovorio teoretsku sintagmu o zagrebačkoj školi osniva se Odsjek za animirani film na Akademiji likovnih umjetnosti. Najpoznatiji autori zagrebačke škole opstruirali su da se takav projekt ostvari barem koje desetljeće ranije.

Inventura je pokazala da je nažalost, najmanje polovica od realiziranih filmova čisti diletantizam. U svome birokratsko-partijskom konformizmu Država putem svojih institucija nije više uopće nadgledala što se tamo radi budući da je ideološka matrica škole bila osigurana. U međuvremenu su stalno zaposleni u Zagreb filmu (a to je postalo i brojno, već u svijetu tehnološki prevladano kopističko-kolorističko ljudstvo) sudbinu kuće poistovjetili s vlastitim sindikalnim sudbinama. Tako su se autori skupljali po cesti, a i svjesno su se često radili slabi filmovi kako bi se na proizvodnju trošilo što manje.

Medvjedići odletjeli u Montreal

Jedini komercijalni uspjeh koji je nastao na temelju artističkih značajki škole bila je serija Profesor Baltazar, a i ona je napravljena uz pomoć balkanskoga štosa. Svoj koprodukcijski udio Zagreb film je osigurao napuhavajući fiktivne financijske planove pa je i svoju i našu polovicu platio zapravo, hamburški koproducent. Potpuno isto dogodilo se i u slučaju Malih letećih medvjeda, samo je sada cijenu platio montrealski producent. No, on nam se u vrijeme Domovinskog rata osvetio: za sitne pare otkupio je sva naša prava na seriju, pa su od 49 posto naša prava sada nula posto! Kako ne bih nikako želio završiti na sudu prešutjet ću tko je i koliko dobio provizije u realizaciji te pljačke.

Početkom devedesetih godina Zagreb film prodao je glasovitom BBC-ju prava na prikazivanje serije Barba Luka. No kada je vrijeme prikazivanja došlo, pokazalo se da se serija nije ni počela proizvoditi!

Tek nakon pet godina brojni autori saznali su: crtići koje su besplatno i entuzijastički radili u slavu Domovinskog rata, bili su obilno financirani (od Televizije), ali i taj je novac završio u privatnom džepu.

Na sreću, ono što je inventura još pokazala jest ono na što će biti ponosne generacije koje će na tragu zagrebačke škole tragati za vlastitim kulturnim izričajem: a to je pedesetak filmova, bisera svjetskog animacijskog sjećanja! Od 84 filma koliko ih je glasoviti (i nepotkupljivi) teoretičar Giannalberto Bendazzi uvrstio u program najboljih filmova u povijesti animacije, čak ih je osam iz Zagreba.

Dobro u naslijeđenom je i što je očuvan Svjetski festival animiranih filmova.

Budući da su tehnološku matricu škole nosile ideje i reducirani (stilizirani) stil animacije nekolicine začuđujuće darovitih animatora, zagrebačka je animacija neznatno malo ulagala u istraživanja na području likovnog.

Kad se, dakle, urušio ideološki zid i kad je prestala potreba za zagrebačkim idejama, ogoljela se i sva artistička istina o našim filmovima. Cel-animacija jednostavno je bila prevladana, a za drukčije likovne uzlete nije bilo novih autorskih potencijala ni na vidiku.

S komercijalnim aspektom stvari su stajale još lošije.

Nikada u svojoj četrdesetogodišnjoj povijesti Zagreb film nije imao ozbiljnih ni iskrenih komercijalnih nakana. I serija Profesor Baltazar proizašla je iz autorskog koncepta. Njezin komercijalni uspjeh nipošto nije generiran ekonomskim poticajima.

Poduzetničko-tržišna vremena

U međuvremenu se proizvodnja komercijalne animacije u svijetu neopisivo razgranala. Otvoreni su brojni, novi studiji (u Mađarskoj, primjerice, čak četiri) koji realiziraju brojnu minutažu, a studiji slavne reputacije žive od prodaje svojih projekata, koji se realiziraju u zemljama jeftinije radne snage (oko 60 posto cijene koštanja animiranoga filma jest ljudski rad, čak i u doba računalne tehnologije).

Što se dogodilo sa studijima sličnima Zagreb filmu koji također nisu imali nikakve tržišne volje, a bilo ih je zbog glomaznosti i neprimjerena ljudstva nemoguće privatizirati?

Navest ću dva tipična primjera. Jedan je na istoku drugi na zapadu. Ruski Sojuz film naprosto je propao. Formalno još nešto malo radi i životari, ali i tamo je država shvatila da nema toga novca koji može opsluživati studio s isključivo artističkom proizvodnjom.

Drugi primjer je National Film Bord of Canada. Oni su se jednostavno sveli na optimalnu mjeru i našli u novim vremenima svoj organski smisao. Upravo njihova sudbina referentna je za sudbinu Zagreb filma.

Artističke animacije (koju zbog poticanja kreativnih potencijala i njihova utjecaja na tržište i dalje financira država) realiziraju upravo onoliko koliko tih potencijala ima (daleko manje nego u doba voluntarizma). Druga im je aktivnost proizvodnja za kanadsku televiziju, a treća obrazovanje budućih animatora-umjetnika.

Treba napomenuti da se i dalje u svijetu ulaže velik novac u artističke pokušaje, jer oni trajno kultiviraju i razvijaju tržište.

Ali, baš nigdje nema artističke animacije bez tržišnih primisli!

Prijedlozi za trajni i dinamični razvoj

Prije konkretnih prijedloga za trajno rješenje sudbine Zagreb filma nužno je utvrditi: Zagreb film možemo identificirati kao organizam sastavljen od pet elemenata. To su: nekretnine (zgrade, po mojoj procjeni tržišne vrijednosti oko pet milijuna eura), filmska tehnika (uglavnom muzejske vrijednosti), filmski fond (neprocjenjive vrijednosti, kojim se gospodari improvizirano), zaposlenici (među njima nema ni jednog iz tehnološke strukture proizvodnje animiranoga filma) i slobodni filmski radnici i umjetnici (oni se iznajmljuju i plaćaju po potrebi, a broj istinskih profesionalaca minimalan je).

Prevladalo je mišljenje da Zagreb film nije moguće privatizirati.

Danas je ta tvrtka dioničko društvo, čijih je 100 posto dionica u vlasništvu Grada Zagreba. Svoje vlasništvo Grad primjenjuje preko Nadzornog odbora (u kojem nema ni jednog čovjeka bilo iz filma ili iz animiranoga filma!).

Zagreb film je u gubicima.

To nikome ne može biti nelogično. Tvrtka nema uopće nikakve proizvodnje (nešto sitno i nedostojno reputacije radi se za Austriju i Ministarstvo kulture), ni planova ili projekata (oni koji se spominju u javnosti nisu potencijalno nezanimljivi, ali su neprofesionalno pripremljeni ili su, kao na primjer nekakav remake Profesora Baltazara, jednostavno anakroni). Nadzorni odbor nije direktoru (niti je to od njega zatražio) pružio nikakav projekt-obrazac proizvodne i poduzetničke budućnosti, pa stoga direktor i ne snosi odgovornost za nastalo stanje. Taj mladi i obrazovani čovjek nije nikada ni krio da su mu ambicije miljama daleko od proizvodnje.

Treba konstatirati još nešto: hrvatska televizija jedina je televizija u Europi koja nema proizvodnju animiranih filmova.

Premda je razgovor o našoj televiziji mnogima zamoran, on je nezaobilazan. Ovoga časa televizija me zanima tek kao logičan proizvođač domaćeg programa. Ako na njoj budemo danonoćno gledali isključivo strani program, onda doista, bez ikakve demagogije, to može obavljati i nekoliko ljudi kupujući filmove putem Interneta.

Čitam da su se ministar kulture i ravnatelj televizije nešto dogovarali oko proizvodnje filmova. Ni riječi o animaciji! No, bude li se televizija bavila filmovima kao i do sada (umjesto da proizvodi svoj specifični, gledani, domaći trivijalni program, ona pljusne milijune kuna u domaće kinematografske filmove inspirirane jedino prevladanom autorskom logikom), onda će se i ona naći tamo gdje je i Zagreb film.

Što treba napraviti? Hajdemo redom.

1. Čitavu odgovornost lociram na Nadzorni odbor.

Istina je da menedžment neke tvrtke ne bi trebalo zanimati tko mu je vlasnik, no logično je i da bi vlasnika trebalo zanimati od čega će mu živjeti tvrtka!

Članove Nadzornog odbora definirala je politika. Nisam sretan zbog toga, ali tu činjenicu respektiram. No, ako Nadzorni odbor vodi politička volja (i valjda, moć), onda neka tu volju svrsishodno iskoristi.

2. Članovi Nadzornog odbora trebaju pokriti gubitke kako bi Zagreb film startao s nulom. Za nedostojne financijske dubioze doista su jedino oni krivi, pogotovo što svoj posao ne rade volonterski.

3. Pomoću (te iste) političke volje kojom je (valjda) premreženo čitavo društvo, treba natjerati Hrvatsku televiziju u proizvodnju vlastite (naše) televizijske serije.

Optimum su 52 petminutne epizode. Proizvodna kuća za proizvodnju te serije bio bi Zagreb film«. I dalje bi se proizvodilo 30-40 minuta artističke produkcije, pa bi optimum sveukupne proizvodnje bio oko 300 minuta godišnje.

4. Idealan plan bio bi da se (političkom, tržišnom i rodoljubnom) voljom za isti stol na kojem će se planirati ta produkcija dovede i veliki domaći proizvođač (ili prodavač) igračaka i veliki domaći proizvođač slastica za djecu, pa da ta serija bude nacionalni projekt koji će:

a) omogućiti Hrvatima da gledaju svoje crtiće na svojoj televiziji,

b) omogućiti inozemnu zaradu, jer serije su unosni proizvod,

c) biti prvorazredna reklama našoj zemlji (turizmu),

d) dovesti nove strane investitore (producente).

5. Zagreb film mora se sustavnije uključiti u obrazovanje umjetnika, koje je danas hit u svijetu.

U tom smislu Gradski ured za kulturu plaćao bi hladni pogon potreban za odvijanje nastave Odsjeka za animaciju u prostorima Zagreb filma (oko sto tisuća kuna godišnje) i troškove postprodukcije za (prosječno) pet studentskih filmova — diplomskih radova (oko sto pedeset tisuća kuna).

Danas je jedan od najvećih tržišnih hitova obrazovanje umjetnika (animatora) u nekom od poslijediplomskih sustava. Tu još nismo ni na početku.

6. Na temelju tih konkretnih djelatnosti Zagreb film se u zaposleničkom i prostornom smislu mora optimizirati, pa slijedeći logiku identifikacije njegovih elemenata od kojih je sastavljen (koje sam gore nabrojio), djelomično se privatizirati (prodati višak nekretnina i uložiti ga u gore spomenutu proizvodnju).

7. To bi bio tek početak.

Na temelju te optimalizacije, koja bi se pomno vremenski isplanirala uz točnu odgovornost sudionika, siguran sam i u strane investicije.

Zagreb film mogao bi se dalje uspješno razvijati kao simbolički kulturni punkt koji povezuje medije, obrazovanje i medijsko tržište, na temelju naše vlastite kulturne baštine (zagrebačke škole). Dakako, ne bi trebalo bježati ni od poslova takozvanih usluga, ali lom-poslovi nikako ne smiju biti proizvodna sudbina ni naše zemlje, ni Zagreb filma.

8. Zagreb film će čak poticati postojanje takozvanih malih producenata koji u određenom trenutku mogu biti korisni i optimalno svrsishodni kooperanti.

9. U daljim fazama razvoja treba razmišljati o Gradu profesora Baltazara — svojevrsnom zabavno-turističko-kulturološkom komercijalnom centru u funkciji turističke ponude grada.

10. Raspravu o Zagreb filmu treba obaviti iskreno i svrsishodno, bez tračeva i nametanja marginalnih pitanja.

Joško Marušić