Jakost tragigroteske

Jakost tragigroteske

Postavljajući Klaonicu Veček ne spekulira, nego stavlja sav impetus u nesmiljeno prelamanje frojdovskoga trokuta u epohalnu katastrofu. Premašivanje umjetnosti zbiva se doista udruženim naporom elitne i masovne kulture, sponzoriranih industrijom zabave

Jedan od najigranijih repertoarnih komada u kazalištima bivše Jugoslavije zvao se Je li moguće, drugovi, da smo svi mi volovi? Riječ je o kompilaciji (potpisao ju je Jovan Kesar) nastaloj prema zapisnicima sastanaka u nekoj anonimnoj »radnoj organizaciji«. Mrozekova tragigroteska jedna je u nizu njegovih parabola ili moraliteta koje su u realnom socijalizmu značile njegovo osporavanje, ali, paradoksalno, i dokaz njegove permisivnosti. Izvedena prije dvadesetak godina u jednom našem kazalištu, Klaonica nije kazališno funkcionirala jer nije bilo objektivnog korelativa za okrutnost koju tematizira. Mogli smo u autoritativnoj Majci vidjeti sadističku državu, a u Violonistu slutiti golemu zalihu nesvjesnoga koje se, slamajući se pod ambicijom jednog planiranog genija, izokretalo u krvavu farsu mesarskog umijeća, ali ne ostavljajući mogućnost da se drama shvati u funkciji ideologije u okviru koje se zbivala.

Obrat u koordinatama

U međuvremenu dogodio se obrat u koordinatama unutar kojih se mogao pročitati Mrozekov moralitet. Prošli rat pokazao je da je 45 godina razvoja jugoslavenskoga socijalizma kulminiralo klaonicom koju je bivša država, naizgled potiskujući je, zapravo pripremala. Klaonica je međutim kaptirala još jednu sastavnicu nakaznoga starenja svijeta, koju iskazuje krilatica Direktora filharmonije da je umjetnost premašena. Neke od tendencija suvremene umjetnosti, u premašivanju slike i kipa, išle su tako daleko da su uzele umjetnikovo tijelo kao predmet praznog rituala zarezivanja tijela, probijanja i puštanja krvi.

Osobitost je tragigrotesknoga žanra što antirealističke i fantastične fabulativne sastavnice predočava kao vjerojatne. Klaonica kombinira elemente fantastičnog moraliteta koji, blago rečeno, proturječe čistoj dramaturškoj logici zbivanja. U tome ključno mjesto ima prizor s bistom Paganinija koji nudi Violonistu genijalni talent u zamjenu za svoj povratak u ma i najprizemniji život. Čime će Violonist, kao nastrani, nenadareni mamin sin zaslužiti tu preobrazbu osim time što će realizirati premašivanje umjetnosti klanjem. Pošto je naime Violinist stekao genijalnost, aplauz njegovoj maestralnoj interpretaciji postupno se, joneskovskom totalizacijom metafore, pretvara u mukanje jer se publika i žitelji grada pretvaraju u volove.

Veček voli nemoguće

Petar Veček okladio se na Mrozekovu Klaonicu premda mu komedija i farsa nisu jača strana. Ali Veček voli nemoguće zadaće ili zadaće koje sam sebi učini nemogućima, kakva je po meni i teatralizacija Mrozekova fabulativnog hazarderstva. Veček režira prizor po prizor kao kontrasne grandginjolske scene u kojima se oslonio na glumačku maštu, ali zadavši joj precizne granice superlutke. Rijetko se vidi predstava s toliko uspjelih uloga. Nakon uvodna ulagivanja uglednom općinstvu Direktora filharmonije, ideologa farsične prijetvorbe (više nego primjereni Stojan Matavulj), Veček postavlja ključni prizor farse između autoritativne Majke, netalentiranoga Violonista i Flautistice koja se ubacuje između njih. Vesna Stilinović glumački dojmljivo, iako ne i karikaturalno, stvara lik čudovišne matere, a njoj sukladno funkcionira mačja strategija Flautistice Beti Lučić, oboružane svim potrebnim šarmom. Težina predstave leži na Violinistu Zvonka Zečevića. Zečević pod lagano obijeljenim licem nosi smrtnu tjeskobu žalosnoga klauna kojemu je dosuđena tragična preobrazba iz glazbenoga genija u koljača, koji će na kraju počiniti harakiri. Iako se Zečevićevo tumačenje izvana malo mijenja tijekom predstave, njegov stakleni pogled iskazuje užas jedne fiksne ideje koja srlja neizbježnu kraju. Isprva neprivlačna interpretacija Darka Plovanića kao Paganinija preokreće se u jako uporište predstave u času kada on, kao Mesar, progovara srednjobalkanskim akcentom ilustriranim mrljama krvi na bijeloj pregači. Odlično funkcionira i Zdenko Brlek kao Poslužitelj čim se prepozna da je njegova interpretacija skinuta s jednog lokalnog predloška.

Postavljajući Klaonicu Veček ne spekulira, nego stavlja sav impetus u nesmiljeno prelamanje frojdovskoga trokuta u epohalnu katastrofu. Premašivanje umjetnosti zbiva se doista udruženim naporom elitne i masovne kulture, sponzoriranih industrijom zabave. Režijskom rješenju pridonijela je u velikoj mjeri i funkcionalna scenografija samog Večeka. Kostimi Ingrid Begović u maniri crne znanstvene fantastike pogađaju srž Mrozekova moraliteta. S tri prošlogodišnje premijere, Horváthove drame Don Juan se vraća iz rata, Svetog Aleksija Tituša Brezovačkog i Mrozekove Klaonice, varaždinski HNK postaje najuspješnije kazalište u Hrvatskoj.

Dogodio se napokon teatar.

Zvonimir Mrkonjić