Jače je iz manje čašice

Jače je iz manje čašice

Zoran Ferić, Smrt djevojčice sa žigicama, Naklada MD, Zagreb, 2002.

Davne 1996. tek su rijetki čitači, kao svojevrsno književno otkriće, spominjali tanašnu zbirku priča neobična naslova. Radilo se o Mišolovci Walta Disneyja — literarnom prvencu Zorana Ferića. Zahvaljujući FAK-u i nešto jačoj općoj medijsko-literarnoj propagandi, ali, prije svega, i originalnoj osobnosti samog autora, pokraj devedesetih Ferićeve su priče polako postale sastavni dio književnoga mainstream inventara. Međutim, sve sumnje čitateljske manjine s početka u potpunosti su se potvrdile tek na početku novoga milenija. Naime, Ferićeva druga zbirka, Anđeo u ofsajdu, godine 2000. pokupila je sve uglednije književne nagrade, osiguravši tako autoru laskavu titulu pisca godine (dapače i desetljeća, ako je suditi prema pisanju kritičara »Nacionala«). Ferić se sada, tako, našao pred problemom tzv. treće knjige: kultni i naknadno vrednovani prvenac slijedila je apsolutna uspješnica — i što sad? Jedan od mogućih poteza vjerojatno je bio i — napisati roman. Nakon dvogodišnje pauze Ferić je, tako, pred nestrpljivo čitateljstvo izbacio — Smrt djevojčice sa žigicama.

Strava na rapskim ulicama

Ovom zanimljivo koncipiranu romanu Ferić je za polazište odabrao jednu od svojih već objavljivanih i nagrađivanih priča prema kojoj i prvih dvadesetak strana nosi naslov Anđeo u ofsajdu. Originalni ostatak koji slijedi nastavlja tamo gdje je ova priča stala opisujući, dakle, jesenske događaje na otoku Rabu više ili manje povezane s pogrebom, odnosno smrću šestogodišnje djevojčice Mirne. Donekle se ipak i dalje oslanjajući na tradiciju kratke priče, Ferić je brojna zbivanja podijelio na veći broj prigodno naslovljenih manjih cjelina, a kao svojevrsna vodiča kroz događanja, ali i lokalnu povijest, legende i tračeve servirao je zagrebačkog »doktora za mrtvace« — Feru, malog od Pipa. Ferić se još poigrao imenima i likovima dodavši i jednog Ferija, ali i proćelava pisca iz lektire s bradom i naočalama (neka ironična buduća vizija samog sebe?). Okosnica same priče, međutim, ne djeluje nimalo šaljivo. Naime, ubrzo nakon Mirnina pogreba otkriveno je izmasakrirano tijelo rumunjske striptizete i lokalne prostitutke, zapravo mladog transseksualca sa ženskim grudima i muškim spolnim organima — Marillene. Dijeleći triper inozemnim i lokalnim namjernicima Marillena je zaradila slikoviti nadimak Djevojčice sa žigicama.

Demon ili čovjek?

Na prvi pogled čini se da je zločin djelo neke nepoznate divovske nemani o kojoj već neko vrijeme kruže priče po otoku, no mjesni policajac Mungos ipak je skloniji manje mističnim tumačenjima. U svoju poluprivatnu i prilično nemetodičnu istragu Mungos bespogovorno uvlači i većinu svojih prijatelja — uključivši, naravno, i doktora Feru. Monstruozno ubojstvo ubrzo slijede i razne druge, naizgled neobjašnjive pojave, a horor-atmosferu dodatno podgrijava magla, lokalni luđaci te brojne starosjedilačke priče. Prilično jednostavnu osnovnu liniju fabule Ferić je dodatno začinio i karakterističnim detaljima — impresivnim popisom bolesti i bolesnika, šokantnim opisima i svojstvenim crnim humorom. A iako je kombiniranje spomenutih dodataka inače glavni adut Ferićevih priča, u ovom romanu oni, nažalost, ne uspijevaju doći do punog izražaja. Jednako se tako i njegov glavni junak i čitateljev vodič doima pomalo izgubljen u poplavi najrazličitijih spekulacija glede mogućih krivaca; svi ga, zapravo, samo vuku ovmo-onamo po otoku, po raznim večerama, pićima, mjestima zločina i intervjuima na kojima se, onda, otkrivaju djelići manje ili više mogućih rješenja.

Roman koji grije želudac, ali ne i kralježnicu

Na kraju uglavnom ispada da svaki od tih šokantnih, ili barem neugodnih događaja iz Smrti djevojčice sa žigicama ima dva tumačenja — ono realno i, najvećim dijelom, logično te drugo, fantastično i iracionalno. Ferić, međutim, nije baš najbolje uspio uskladiti ta dva aspekta — stavljajući na početku preveliku težinu na druga, povremeno čak i duhovita mistična rješenja, nekako se u posljednji trenutak i pomalo na brzinu ipak odlučio za stvarnost. Također, inzistirajući upravo na formi romana svi oni inače dojmljivi crnohumorni detalji i pogođeni (auto)ironični komentari velikim su dijelom ostali izgubljeni u gomili, bez pravog i zasluženog efekta. No, naravno, teško da je tipičan Ferićev stil moglo potpuno razvodniti čak i ovih moćnih dvjestotinjak stranica. Na komentar iz samog romana o tome kako dobro piće ne grije samo želudac, nego i pluća i kralježnicu, možda bi se moglo dodati i kako Ferićeva žesta ipak jače djeluje kad se pije iz manjih čašica.

Jelena Gluhak