Ivan Lovrenčić

Četvrtome kralju

Ne nadmećući se i ne boreći se nikada ni za kakvu poziciju društvene moći, svoje najbolje dijaloge Lovrenčić je ostvarivao u intermedijalnim drugovanjima: slušajući, beskonačno, glazbu, čitajući pjesnika

Božić, Nova godina, Sveta Tri kralja: tri datuma za nekrolog Ivanu Lovrenčiću. Uredništvo »Vijenca« učinilo mi je veselje pozvavši me da sugeriram elemente za naslovnicu prošlog, božićnog broja. Izabrala sam pjesmu Viktora Vide i uputila ih Ivanu Lovrenčiću da ga zamole crtež Betlehema. Nažalost bilo je prekasno. Gospođa Lovrenčić odgovorila je da je slikar bolestan i da ne može udovoljiti molbi. I ne znajući kako s godinom istječe i život, dala sam svoj Betlehem koji mi je Ivan Lovrenčić jednom napravio da ga uokvirim volovskim jarmom. I uz svoj tekst u božićnom broju priložila sam još jedan njegov Betlehem, onaj koji je napravio za fra Stjepana Pavića, odnosno za franjevačku galeriju »Šimun« u Dubravama.

Dvadeset i osmog prosinca, tri dana nakon Božića, pada rođendan Ivana Lovrenčića. Bio mu je to osamdeset i peti. Tri dana nakon rođendana, na Novu godinu, umro je. Ta sitna asimetrija — gotovo ravno, gotovo krug: nikada ravno, nikada hladna geometrija, uvijek život i njegovo pulsiranje — i kalendar njegova trajanja prilagodila je njegovu rukopisu. Iz toga kalendara Ivan Lovrenčić, neka mi bude dopušteno, otišao je ravno onamo odakle je dobio svoje darove, i vratio ih je punih ruku kojima ih je umnožio. I svake će se godine vraćati kao Četvrti kralj u povorci Triju kraljeva.

Tišina i sabranost

Premda sam uz Ivana Lovrenčića i njegov opus bila duboko i povlašteno vezana cijeli život, do dana današnjega nisam odgonetnula sve razloge te vezanosti. Jer je Lovrenčićeva ponuda vrlo slojevita i u njoj se neprekidno rastvaraju nove razine. Uzmimo da je početni doživljaj čista sreća. Lovrenčićeve mrtve prirode poput bidermajerskih prizora pružaju tišinu, sabranost, zastoj u protjecanju vremena, zaklon gledaočevu postojanju. Njegove žive prirode iskazuju franjevačku solidarnost sa svim stvorenim. Njegove snažne i antički slobodne erotske scene dopunjuju raskošan psihološki registar u kojemu ništa ljudsko nije ostalo strano: ni plahost ni strast, ni stid ni žestina, ni sućut na otpor, ni smiješak ni smijeh.

Lovrenčićevo djelo suočenje je s temom pamćenja. Kad je premoćna sugestija duha vremena bila napuštanje prepoznatljivog prizora, Lovrenčić je uza nj ostao vezan. Dapače, rado je posezao za naslijeđenim zavičajnim motivima. Izmislio je neku vrstu osobnog dijalekta, kao što je Krleža izmislio kajkavštinu svojih »Balada«. Ali Lovrenčićevi prepoznatljivi motivi našli su se u novoj i naporecivo modernoj strukturi slike. Ona uvažava različita očišta i mjerila. Ponekad je njezin prostor određen uzrastom djeteta. Stol je strop, a dalje tjeskoba, kao što je tjeskobno djetinjstvo pojedinca i vrste. Svako je biće kroz Lovrenčića odživjelo svemir po svojoj mjeri. On je bio kao neko sjedinjujuće glazbalo. A ti su se svemiri i križali, ostvarujući nimalo bezazlene prosjeke i koloplete, ponekad iskazane doslovno oštricama noževa. Lovrenčićevi prostori građeni su gotovo filmskom dinamikom.

Artikulirajući prostore, Lovrenčić je tumačio i vrijeme. Ciklus fresaka u grožnjanskoj crkvici sv. Kuzme i Damjana, remek-djelo hrvatske umjetnosti dvadesetog stoljeća, operira jednako pozitivom i negativom: narativnim sekvencama i bjelinom zida. Ta bjelina kao da je »ono što je vrijeme pojelo«: kreacija i njezina prolaznost. Tako je Lovrenčić iskazao manirizam zatočenoga ambijenta.

Majstor koji je s blagoslovljenom lakoćom svladavao najrazličitije materijale i raspone — papir, staklo, metal, zid... — nažalost nije dobio mnogo prilika za velike prostorne realizacije. Tako njegove prekrasne skice za vitraje u crkvi u južnom Zagrebu nisu prihvaćene za izvedbu. Na sreću mnoge će naraštaje pozdravljati Lovrenčićev zastor u Hrvatskom narodnom kazalištu. Posljednje veliko Lovrenčićevo djelo, Križni put za crkvu na Trškom Vrhu (u izvedbi Eugena Kokota), bit će spomenik Lovrenčićevu odnosu s baštinom.

Prevodilac iz medija u medij

Ne nadmećući se i ne boreći se nikada ni za kakvu poziciju društvene moći, svoje najdublje dijaloge Lovrenčić je ostvarivao u intermedijalnim drugovanjima: slušajući, beskonačno, glazbu, čitajući pjesnika. Popratio je crtežima desetak voljenih knjiga (Krleža, Goran, Cesarić, Frankopan...). Ali, Lovrenčić nikada nije bio ilustrator. Bio je prevodilac iz medija u medij: kao da je stvarao iz one početne magme u kojoj se riječi, slike, zvukovi nisu stigli odijeliti.

Tek spominjući zvukove došli smo napokon do rukopisa. Lovrenčićeva crta nešto je najbiološkije, najdrhtavije i najčvršće, nešto što oscilira i traje poput kardiograma, neko ustrajno ispisivanje i trošenje vlastitoga života s neprekidnim izmjenama intenziteta. Crta jedva vidljiva, crta tvrda, crta zagrljena s mrljama: crta utopljena u boji, osuta srebrom i zlatom. Crteži-partiture koje bi se možda već i danas dale odčitati i izvesti kao glazba. Lovrenčićeva ruka kao da je bila nevidljivo vođena s nekoga drugoga svijeta.

Čista sreća, rekli smo na početku, nalazeći zatim mnoge motive nemira i tjeskobe. No, i ta sreća »tihoga života« danas ima svoj drugi smisao. Na to ukazuje i obnovljeni interes za mrtvu prirodu. To je svakako interes za svijet izgubljenih stvari, to jest za stvari kao ono što se gubi. Lovrenčićeva duša našla se na strani slabijega, kao što duši dolikuje. Sama materija pretvara se u elektronske simulacije i surogate, i novim ljudskim naraštajima sve je ravnodušnija njezina zavodljivost i njezina patnja, a kamoli njezino iskupljivanje. Tu se sluti jedna od dubokih odgonetki privlačnosti Lovrenčićeva opusa. Njegova lakoća govori o težini, njegov je prostor ponoru u blizini. Iz velikog je citata poznato čega je početak njegova ljepota. Pred svim tim stajao je sa smiješkom u svoj svojoj jedinosti. Tako je beskrajno privlačan zato što se već samim time toliko opirao.

Željka Čorak