Informacije i sloboda

Informacije i sloboda

55 godina nakon usvajanja Opće deklaracije o pravima čovjeka

Desetoga prosinca 1948. Opća skupština UN-a usvojila je Opću deklaraciju o pravima čovjeka, u kojoj se posebno ističe pravo na slobodu mišljenja i na svestrano neograničeno primanje i odašiljanje informacija i ideja. Pri samome svršetku općenito turbulentne 2002. nije zgorega prisjetiti se toga, i to baš u vremenu koje je ispunjeno sveopćim poslijetvintauerovskim planetarnim strahom i napetošću što iz njega proizlazi prijeteći da na sofisticiran način potisne neka od temeljnih ljudskih prava: uzmimo — pravo na pravodobnu i istinitu informaciju, pravo na slobodu izražavanja i kritike, pa iz toga i pravo javnosti da utječe na oblikovanje sveukupnoga života. U svezi s tim valja se podsjetiti i na cjelinu obveza i prava novinara, koja je na sveopćoj razini jasno određena i Münchenskom deklaracijom o pravima i dužnostima novinara (1971).

Zlouporaba straha

Naime, aktualni, dakako ne bezrazložan, strah nerijetko biva na posve određen način zlorabljen od svjetskih moćnika, pogotovo od najjačega. Pod prijeko potrebnom sveopćom zaštitom od terorizma znadu se, naime, podmetati mnoga koristoljublja presudno utjecajnih civilizacija; civilizacija koje na nerijetkim svojim i nehumanim usjecima, u inače neprijeporno i humanistički značajnom toku, imaju nastaviti vlastitu pa i opću dogradnju demokratskih tečevina. No, sveopće je ozračje takvo da stvara svojevrsnu nekritičku masu psihoze pod kojom je moguće prodavati rog za svijeću, što pogoduje masovnome zatupljivanju, koje potom neopazice sveobuhvatno pogubno metastazira.

Glede toga rekao bih, s Rabindranathom Tagoreom, da je vlast »znanstveni proizvod koji se pravi u političkome laboratoriju Nacije« — to, dakako, nema veze s pozitivnim nacionalnim nabojem — »na taj način da se razbija ljudska ličnost«, a to je usmjereno očuvanju vlasti, tj. moći (izvrsna ilustracija toga mogla bi biti Napoleonova izjava da ne želi pustiti uzde tisku, jer da je svjestan da bi umah izgubio vlast kad bi to učinio).

Od 17. stoljeća papirno, a mnogo potom i elektroničko novinarstvo jest osobita spona između egzistencije i svijesti o njoj: novine, radio, televizija i Internet uvelike utječu na svijest koju imamo o životu i svijetu; ta je spona, međutim, po mjeri koja sva zbiljska zbivanja svodi poglavito na domišljato određenu veličinu čiji smisao nosi, dakako, riječ, a riječ je u osnovi svake komunikacije.

Demagoška skrb

Od samih početaka riječ je, međutim, pred neizvjesnošću procjene, navlastito ona pisana (Verba volant, scripta manent!). Starčemberski sustav — nazvao bih to tako — (Star Chamber — Zvjezdana soba — bila je engleska cenzorska ustanova u 17. stoljeću), kadšto više, kadšto pak manje, no vazda postojano određuje kada, što, koliko i kako riječ smije. Ta soba svoj utjecaj iz Gutenbergove je galaksije proširila i na sve druge novootkrivene galaksije, tako da međuljudski saobraćaj teče složenom mrežom komunikacijskih staza.

Svako društvo ima svoje sustave kontrole nad svime, posebno pak nad protokom informacija, uz više ili manje restriktivnu prometnu signalizaciju, pod uglavom demagoškom skrbi za sigurnost ljudi. Prisjetimo se tek Robespierreova nastupa, u tome smislu, u Jakobinskome klubu Narodne skupštine 1791. te potom njegovih krvavih obračuna s onima koji su pokušavali živjeti bezuvjetnu i bezgraničnu slobodu izražavanja, kretanja i djelovanja koju je on prethodno žestoko proklamirao.

Kad je riječ o apsolutnoj slobodi javnoga priopćavanja, između proklamiranog i ostvarenog stvara se široki i duboki procijep, u koji društvo za društvom upada. Poteškoće u slobodnom funkcioniranju javnih priopćivala raznovrsne su, pa je jedno već davno izvješće jednoga međunarodnoga povjerenstva te poteškoće svrstalo u dvije kategorije: kazneni zakoni, prosudbena tijela, razne mjere, sredstva i načini obuzdavanja, prigušivanja i ukočivanja, činovničkoga i legalnoga onemogućivanja, političkog monopoliziranja i otvorenoga zastrašivanja. Uz te očigledne zapreke slobodnome priopćivanju zapažene su i neočigledne zapreke, u koje pripadaju prepredenije smicalice i izoštreniji procesi što generiraju pojavu oportunistâ koji i stanovitom agresivnošću pokušavaju prikriti vlastitu autocenzuru.

Najopasnija je autocenzura

Autocenzura je krajnji i u biti najrepresivniji oblik rafiniranoga funkcioniranja sofisticiranih mehanizama društvenoga upravljanja, tj. političkoga sustava. Svijest da izloženost sredstvima masovnoga priopćivanja umnogome pridonosi izgrađivanju mjerila realnosti te i da strukturira političku svijest, društva i pojedinca navodi na osobit oprez u baratanju tim sredstvima, ne bi li ih primjerio svojim potrebama i interesima. U tom je pragmatizmu previrnik nastajanju kontrole i samokontrole, što se u osobitim okolnostima istaknutog društvenog egocentrizma izražavaju kao cenzura i kao autocenzura.

Prema suvremenim teorijama, informacija postaje, uz energiju, temeljem svakoga društvenog sustava. Tko njima upravlja, taj ima silnu moć da, manipulacijom sadržaja i njegovim uobličavanjem, komunikacijsku shemu (izvor-emitent-signal-kanal-prijemnik-poruka-recipijent) posve podredi svojim interesima, da u prvi plan istakne diskurs uvježbanoga glasa koji govori i piše po mjeri određenog sustava, po mjeri njegova društvenog, političkog i kulturnog establišmenta.

Da bi se ta mjera humanizirala, tj. da bi se toj mjeri suprotstavila mjera nužne slobode i ljudskoga dostojanstva, valja afirmirati navlastito znanje, bez kojega je zaludno pa i nemoguće ozbiljiti pravu slobodu i pravo dostojanstvo.

Na ovome bih se mjestu prisjetio relativno davne priče američkoga antropologa Clydea Cluckhona; priče o mladome Indijancu koji je u jednome kazneno-popravnome domu lopatom ubio svoga čuvara/preodgajatelja, jer mu je on silom bio nametnuo skupljanje lišća u dvorištu, što je prema životnim načelima Indijančeva plemena smatrano velikim poniženjem. Ne znam za ishod cijelog slučaja, no znadem da su se oko toga stvari bile nešto zamrsile — jer bilo je onih koji su za nesretnoga mladca tražili razumijevanje, a ne tek brzu formalnu osudu.

Korektiv jednosmjernosti

Otvarajući strukturu sadržaja priče vidjet ćemo da ta struktura biva određena ugradnjom jednoga entiteta koji bismo, prema Umbretu Ecu (Kultura, informacija, komunikacija...) mogli nazvati ideologijom, a što bi trebalo obuhvatiti »sferu znanja primaoca i grupe kojoj on pripada, njegove duhovne stavove, njegovo stečeno iskustvo, njegova moralna načela«. Taj entitet postaje razbirljiv i aktivira komunikacijski lanac u onom trenutku kad postaje zajedničkim, tj. kad postaje kodom. Novine i elektronički mediji masovnoga priopćivanja u komunikacijskome lancu obuhvaćaju one bitnosti koje na ideološki ovisan način u semiološkoj sferi uspostavljaju konvencije posredovanja, od oblikovanja informacije do stajališta koji je potencira. Pri svemu tome važno je spoznati to da se do određenoga stava dolazi polazeći od određene informacije. Selekcija je vazda nazočna, među inim, i zbog ideoloških ovisnosti. Tu ovisnost, kao šum u prijenosu, svakako valja prevladati — najbolje aktiviranjem povratnoga smjera u komunikacijskome kanalu. To svakako može biti korektivom jednosmjernosti koja implicira jednu mjeru i nesigurno kretanje zamršenim životnim očitovanjima.

Juraj Gracin