Goth-melodrama

Goth-melodrama

Kraljica prokletih (Queen of the Damned) red. Michael Rymer

Stoljećima su nas plašili. Danas nas intrigiraju. Konzekventno su se pak vampiri (u primarnom svom značenju) pojavljivali u svim kulturama (starogrčke polu-žene lamije, arapski dimni duh afrit, indijsko folklorno biće lugaru, ciganski mullo, malezijski leteći sićušni polong odnosno slavenski likantropski derivat vrykolakas iliti vukodlak), uglavnom kao nusprodukti straha od smrti, raspadanja tijela, kao i mnogih drugih — uglavnom kolektivno nesvjesnih ili barem duboko ukorijenjenih psihičkih čovjekovih stanja. Nekoć šokantno demonsko zlo, danas oni postaju tragični likovi; nekoć ružna čudovišta danas su lijepi tamni pali anđeli. Coppolin filmski Dracula dao im je taj novi melankolično-romantični predznak pretvaranjem svog naslovnog karaktera u anti-junaka — nikako više zločinačko biće bez duše koje samo vreba na nevine.

Čak je i moderna kraljica vampirske literature — Anne Rice, koja do posvemašnje razgovijetnosti ogoljuje trend dokonih osamljenih besmrtnika koji se dosađuju te koji usprkos demonskoj naravi osjećaju bezgraničnu tugu — bez obzira na to žale li za gubitkom vlastite nevinosti, jedine vječne ljubavi, odnosno nemogućnosti umiranja; njihove lamentacije povukla iz romantične literature (Byron, Gautier, Le Fanu). Ipak prokleti neumrli u najnovije su doba u tolikoj mjeri demitologizirani te čak trivijalizirani da ne samo da su izgubili moć zastrašivanja ili dostojanstvenost, nego katkad čak i glamuroznu romantičarsku erotičnost anti-junaka kakve su pronijeli Oldman, Pitt ili neki drugi sanjarski vampiri današnjice. Pretvorili su se naime u doslovne olupine koje nastavaju isključivo sfere B-filmova ili loše književnosti. To je slučaj i s Rymerovom Kraljicom prokletih, ekranizacijom jednog od romana Riceinih Vampirskih kronika.

Vampirska sapunica

Prethodno ekraniziran roman Kronika — Intervju s vampirom Neila Jordana, nešto je sasvim drugo. Viđen kroz Louisove melankolične oči, introspektivan je, zamišljeno čeznutljiv i mračno prekrasan. Kraljica prokletih pak — a čija je doduše i knjiška pozadina bitno drugačija u temeljnome tonu, viđena je kroz gladne oči Lestata, i sva je u goth-glazbi, pobuni i destrukciji. Pritom novi Lestat — onaj mladog britanskog glumca Stuarta Townsenda neusporedivo je lošiji, isprazniji i zapravo posve drugačiji karakter od onog predšasnika mu Toma Cruisea. Ovdje je on rock-star, sa životom naizgled neovisnim od onog iz prvoga filma, te se njegova dvostoljetna »epizoda« života s Louisom uopće ni ne spominje. No i općenito film ostaje nedorečen u mnogim važnim pitanjima (otkud je došla Akasha, kako je postala prvi vampir i zaradila titulu kraljice prokletih, zašto se pretvorila baš u kip — samo su neka od njih), te izbacuje mnoge likove koji egzistiraju u romanu (uključujući i Louisa, kao i vrlo važan termin mračnog dara), a ostavlja i nejasnim stav žitelja filma prema vampirima — odnosno smatraju li ih normalnim pojavama ili pak nadrealnima, što bitno utječe na smisao razvoja radnje.

Većinu energije posvetivši izvanjskom, te se posvemašnje inspiriravši MTV-jevskim stilističkim izričajem — počevši od hard hermetična soundtracka do uporabe raznoraznih vrsta filtera, neobičnih kutova snimanja, brzih rezova i drugih prikladnih trikova; ni u tome ne uspijeva u potpunosti — film nije toliko brz koliko je težio biti odnosno ni približno toliko atraktivan (posebice se to odnosi na odabir posve nekarizmatične glavne glumice Marguerite Moreau), iako mu se ne može osporiti nekoliko lijepo koreografiranih kadrova. Tako sa gomilom nerazrađenih, nabacanih premisa i teatralno pompoznim dijalozima (pri čemu potonje doduše ne mora biti mana već direktan omaž glamuru žanra u prošlosti) Kraljica prokletih postaje nekompetentna i kao potencijalni nastavak Intervjua s vampirom, i kao knjiška adaptacija, i (pogotovo) kao samostalna produkcija — ništa više doli anemična vampirska soap-opera.

Katarina Marić