Goldoni kao Čehov

Goldoni kao Čehov

Svoju koncepciju primjene čehovljanske atmosfere na prštav Goldonijev humor Kica provodi dosljedno od početka do kraja

Goldonijeva Trilogija o ljetovanju sastoji se od tri komedije napisane 1761. — Pomama za ljetovanjem, Zgode na ljetovanju i Povratak s ljetovanja koje su se od kad ih je iz zaborava dugogodišnjeg neigranja izvukao Giorgio Strehler 1954. godine, igrale u jednoj večeri. U njima je autor načeo jedan od mitova suvremenog čovjeka: mitologiju ljetovanja, vremena dokolice jedno od »svetih prava« kojeg se malo tko odriče — pa čak ni oni koji to ne mogu financijski podnijeti jer kao što kaže jedan od glavnih junaka »Kad netko želi nešto značiti onda treba činiti ono što drugi čine«. U vremenu smo u kojem narod u Hrvatskoj živi na dug i ponaša se kao da naplata kreditnih kartica nikad neće stići, te ta činjenica otvara ovu komediju suvremenosti, kao i vječite ljudske moralne slabosti koje Goldoni pripisuje svojim likovima — rastrošnicima, gotovanima, parazitima, razmaženim gospodičnama...

Iako u duhu bliska današnjem vremenu, redateljima koji se prihvate rada na njoj uvijek je problem kako izaći na kraj s njezinom mastodontskom strukturom. Režirajući u Splitu prije trinaest godina, Eduard Miller i dramaturginja Lada Martinac saželi su je na dva i pol sata. Redatelj zagrebačke trilogije Janusz Kica i dramaturginja Lada Kaštelan odužili su je na četri, ali tome je razlog i drugačiji pristup. Millerova je predstava u većem dijelu inzistirala na vodviljskoj zahuktalosti, urnebesnoj jurnjavi poput one u američkoj filmskoj burleski i s krajem koji je poprimio oznake čehovljanskih tjeskoba, dok je Kica na gotovo cijelu komediju primijenio estetsku operaciju stišavajući smijeh i akciju čehovljanskim šutnjama, te sveprisutnom sjetom koja se pojačava do samog kraja s nedvosmislenim okusom tragedije. Već u prvom dijelu kada paralelno u dvije patricijske kuće teku histerične pripreme za ljetovanje, neobuzdana potrošačka groznica preko granica mogućnosti, te ljubavne žudnje koje se nadaju sretnom ishodu na ladanju, usprkos dinamičnosti i stalnim duhovitim izmjenama situacija, komičnim nesporazumima, verbalnom nadigravanju i komičnim poantama, bujicu govora goldonijevih junaka po Kicinom naputku osvaja povremena nijemost i sjetna šutnja. U drugom dijelu tišinama će se još jače obuzdati goldonijev govor — koji je uvijek u žurbi kao u nekoj panici; radnja će se usporiti, a nad komičnim situacijama željenih i neželjenih susreta i ljubavih veza, nadvit će se ozračje turobnosti i iznevjerenih očekivanja. Scenska bjelina prvog dijela prijeći će u drugom u blijedo plavetnilo, da bi u trećem prevladala siva boja kojom su ocrtani i krajnji rezultati, povratak koji umjesto strasne katarze završava rezignacijom.

Odlične epizode

Svoju koncepciju primjene čehovljanske atmosfere na prštav Goldonijev humor Kica provodi dosljedno od početka do kraja, čak je i kostime (lijepe, elegantne, a ponekad i karikaturalne — koje je osmislila Dijana Kosec Bourek) približio čehovljevu vremenu. Njegovoj poslovičnoj matematičkoj preciznosti nema se što prigovoriti, kao ni smislu za detalje te brižnom radu na glumačkoj gesti i karakternoj profilaciji likova, no ipak se čini da predstava ne bi izgubila na atmosferi ponekim sažimanjem.

Što se tiče glumaca, najuvjerljiviji su bili Zvonimir Zoričić kao dobrodušni patricij Fillipo — životan u svojoj neodlučnosti, tromosti i popustljivosti prema ljubavno hirovitoj kćeri; razmaženu skorojevićku Vittoriu temperamentno je odigrala Olga Pakalović, priklanjajući se živoj karikaturalnoj gesti, a njezina bi pojava poput vihora razdrmala svaki statičan prizor; prijetvornost laskavca, gotovana, parazita i koristoljubivog čičizbea šarmantno je predočio Siniša Popović; Vedran Mlikota duhovito je odigrao maloumnog provincijalca bez manira, koji mehanički ponavlja naučene fraze pristojnosti; a manjim su se ulogama slugu životnošću istaknuli i Franjo Kuhar, Ecija Ojdanić, kao i sjajni Ivo Kadić — sluga kojeg više ni jedna suludost njegovih gospodara ne može izbaciti iz takta, pa na sve nebulozne zahtjeve flegmatično odgovara »ništa lakše«. U igri Ivane Boban i Ljubomira Kerekeša — ljubavnog para bez ljubavi, bilo je isuviše rutinerstva i krutosti u ocrtavanju psihologije karaktera, no ne toliko da bi odskakali od cjelokupnog dojma ove visokoestetizirane predstave. Njezinom uspjehu svakako pridonosi izvrsna domišljata scenografija Slavice Radović, čija je pomičnost Kici omogućila igranje s perspektivom, korištenje različitih planova te filmsko kadriranje, u čemu je značajnu ulogu imao klizni paravan koji je prolazio kad bi se mijenjali scenski rasporedi glumaca. Ne smije se zaboraviti ni glazba Stanka Juzbašića koja se referira na Vivaldija i daje boju pa i poticaje prizorima, kao niti — u ocrtavanju atmosfere, sjajno svjetlo Zorana Mihanovića.

Gordana Ostović