Glazba je moje nadahnuće

Glazba je moje nadahnuće

Nitko nije došao na ideju da San zaručnice stavi na repertoar ove kuće do dolaska Dinka Bogdanića. Ja se ne volim nametati nekim zahtjevima, već samo svojim radom

Plesač i koreograf Staša Zurovac, solist Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, diplomirao je na Školi za klasični balet u Zagrebu, u razredu prof. Tatjane Lucić-Šarić, a usavršavao se u Petrogradu gdje je diplomirao u klasi V. K. Onoška. Od godine 1989. angažiran je u HNK u Zagrebu, gdje je radio s koreografima kao što su Milko Šparemblek, Martino Müller, Ted Brandsen, Vasco Wellenkamp, Gagik Ismailian, Peter Breuer i Dinko Bogdanić. U sezoni 1995/96. dodijeljena mu je nagrada Oskar Harmošza najbolje muške uloge u baletima: Dragocjeni život Müllera, Nepoznata pustolovina Brandsena, Usporedni putnici Ismailiana, te Cantara 66 Wellenkampa. Kao plesač gostovao je u Portugalu, Italiji, Nizozemskoj, Češkoj, Mađarskoj, Austriji, Sloveniji, Makedoniji, Turskoj, Sjedinjenim Državama i Brazilu.

Od godine 1996. bavi se koreografiranjem. Njegova dva prva rada, New Beginning 1996. i Cantara 1997, predstavljena su kazališnoj publici u sklopu Prve i Druge koreografske radionice članova Baleta HNK u Zagrebu. Poslije su se ta djela izvodila kao dio redovitog repertoara zagrebačkog Baleta. Tijekom 1998. gostovao je u trupi portugalskoga koreografa Vasca Wellenkampa Compania Portuguesa de bailado contemporaneo, s kojom je ostvario svoju treću koreografiju, izvedenu na Svjetskoj izložbi EXPO ’98 u Lisabonu, San zaručnice.

Godine 1999. u suradnji s istim suradnicima nastala je Molim te, probudi me! izvedena u zagrebačkom HNK u sklopu cjelovečernje predstave Tko je ugasio svjetlo?!, za što je dobio Nagradu hrvatskog glumišta kao najbolje umjetničko ostvarenje mladog umjetnika u godini 2000. U sezoni 2000/2001. ponovno mu je dodijeljena nagrada zagrebačkoga HNK Oskar Harmoš, za ulogu Mandarina u Bartókovu Čudesnome mandarinu u koreografiji Milka Šparembleka.

Predstava San zaručnice u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, izvedena 9. siječnja ove godine, šesta je izvedba ove baletne jednočinke, s velikim uspjehom prikazane na pozornicama Lisabona, Londona, Beograda i Dubrovnika. Prva izvedba bila je 1998. na Svjetskoj izložbi EXPO ’98 u Lisabonu, druga 2001. godine u londonskom Covent Gardenu, prigodom gostovanja Baletne trupe Croatia, treća u svibnju 2001. na beogradskome 5. festivalu koreografskih minijatura, gdje je osvojila prvu nagradu za koreografiju i nagradu publike, četvrta na Dubrovačkim ljetnim igrama 27. srpnja 2001, a peta u sklopu gostovanja Baleta HNK u Zagrebu i 2002. na Danima Milka Kelemena u sklopu gostovanja Ateliera Choregraphiquea.

Prema riječima autora Staše Zurovca predstava se s vremenom razvijala, a ova posljednja, postavljena za zagrebačku pozornicu, posljednje je i konačno oblikovanje iste predstave.

Zašto je Zagreb toliko dugo čekao San zaručnice i kako je došlo do kombinacije s Čudesnim mandarinom?

— Nije to bila moja odluka, jednostavno nitko nije došao na ideju da San zaručnice stavi na repertoar ove kuće do dolaska Dinka Bogdanića. Ja se ne volim nametati nekim zahtjevima, već samo svojim radom. Svojedobno, kad je HNK u Zagrebu gostovao u Dubrovniku, Almira Osmanović predložila mi je da tamo idemo s mojom predstavom Molim te, probudi me. Međutim, prošlo je dosta vremena od izvedbe te predstave, pa ju je trebalo obnavljati, a ja sam se u veljači te godine vratio iz Londona, gdje sam izveo novu, svježe napravljenu koreografiju, pa sam predložio da idemo odmah s njom. Samo je trebalo osmisliti još osam do deset minuta koreografije da bi se predstava mogla izvoditi zajedno s Čudesnim mandarinom. Ona je moj prijedlog prihvatila i tako je došlo do ove kombinacije.

Koliko se konačna verzija razlikuje od dosadašnjih i po čemu?

— Prva verzija, napravljena kad sam gostovao sa svojom suprugom u baletnoj trupi Vasca Wellenkampa na EXPO-u ’98, jako se razlikuje od ove po tome što sam se tada prvi put susreo s glazbom Jeana Marca Zelwera, koja me jednostavno tjerala da napravim koreografiju, ali mi je dala samo suhu strukturu. Nisam tada bio toliko razvijen kao koreograf da bih je mogao dovoljno interpretirati, nedostajalo mi je vokabulara i ideja da glazbu dovoljno opišem pokretom. Iako je osnovna struktura predstave ista, koreografski je sada mnogo bogatija.

Možete li interpretirati njezin sadržaj za one gledatelje koji je još nisu uspjeli pogledati?

— Ja nisam ni radio tu predstavu s nekim unaprijed stvorenim sadržajem, on se isključivo dogodilo kroz probe i kroz rad s plesačima, odnosno kroz nekakvu osobnu interpretaciju glazbe i onih dojmova koje sam ja tijekom višegodišnjeg bavljenja plesom dobio. Može se reći da je tu u biti riječ o muško-ženskim odnosima, tu je zaručnica koja sanja o svom imaginarnom zaručniku, isprepleću se dva principa, muški i ženski, koji se pokušavaju kroz ples, radost i dinamiku nametnuti, i ona odabere jednog od njih. Sve se zbiva u elementu snova, taj san ona stalno sanja, stalno misleći da se probudila, ali još sanja. To su slike, interpretacije pjesama Jeana Marca Zelwera i Toma Waitsa, koji se izvrsno uklopio s ruskom pjesmom iz moje prijašnje koreografije Molim te, probudi me.

Dio kritike prigovorio je da se dijelom radi o već viđenoj koreografiji?

— San zaručnice sadrži brojne ideje koje ja svojedobno nisam uspio do kraja izraziti, primajući impuls od određene glazbe. Ova je predstava moj pokušaj da te ideje ostvarim do kraja, da ono što su one meni dale ja njima i vratim. Ova moja predstava može se nazvati i Best of Staša Zurovac. Svaki koreograf ima pravo, a mislim da za to postoji i potreba, da nadograđuje i usavršava svoje koreografije i publici predstavi konačni rezultat.

Što će biti sadržaj vaše autorske večeri?

— Ni za jednu koreografiju do sada nisam bio već spreman. Ništa unaprijed ne pripremim, osim što potpuno upoznam glazbu na kojoj radim, upoznam je tako da je mogu igrati i sve ono što mi daju plesači ili što mi daju ljudi, ja se mogu s tim igrati na toj osnovi. Ne pripremam ništa u smislu dramaturgije, već mi je dramaturška osnova isključivo glazba, koja je cirkuska. Otići ću do knjižnice i potražiti literaturu o cirkusima, cirkuskim životima ispred i iza zavjese i skupiti dodatne dojmove. Činila mi se zgodna ideja cirkusa jer je u cirkusu sve dopušteno, a to mi daje slobodu da se mogu igrati na kakav god način hoću. U mojoj koreografskoj večeri bit će samo jedno djelo, a to je najvjerojatnije posljednji CD koji je izdao Jean Marc Zelwer, koji je veseo, cirkuski i lagan. Prije toga izdao je jedan prilično depresivan CD posvećen nestalom prijatelju. Još razmišljam da li da napravim dva dijela predstave, jedan crni, a jedan bijeli.

Tko će biti u sastavu ansabla koji će predstavu izvoditi. Hoćete li raditi sa starim suradnicima ili potražiti nove?

— Želim sam sebe iznenaditi ovaj put. Mislim da ću uklopiti i ove poznate, ali ću sebi dati dodatni motiv radeći s ljudima koje uopće ne poznajem i koji mogu unijeti u predstavu nešto sasvim novo. Za sada imam u vidu oko petnaestak plesača, a da li će mi doći da odjednom koristim čitav ansambl, još ćemo vidjeti. Imam mnogo ideja, samo ih trebam složiti.

Jeste se zbog koreografskog angažmana povukli iz predstava poput Čudesnog mandarina?

— Na gostovanju u Dubrovniku igrali smo zajedno San zaručnice i Mandarin i to je meni bila fizički najzahtjevnija predstava koju sam kao plesač igrao. Bilo je u njoj oko četrdeset i pet minuta efektivnog plesa. Dakle, čak i u najvećoj klasičnoj predstavi efektivno se pleše dvadeset minuta, i to u razmacima od tri do pet minuta. S druge strane bilo se teško i posvetiti tehničkim pripremama za dvije prestave, jer u svojoj koreografiji i plešem. Kako se ne bih doveo u situaciju da je jedno na štetu drugoga, odlučio sam ti se posvetiti samo jednom.

U velikim baletnim predstavama Bajadera i Romeo i Julija igrate manje uloge. Koliko ste njima zadovoljni?

— Za mene nema malih uloga, ja sebe jednako dajem u svakoj ulozi. Kvaliteta isključivo ovisi o tome koliko plesač u njoj da sebe, a manje je bitno kako se ona zove ili kako je ljudi doživljavaju.

Kako ste se odlučili baviti koreografijom?

— Kod mene je koreografija apsolutno nastavak plesačke karijere, i to je sve ono što nisam uspio izraziti u godinama bavljenja plesom. Kada radite u velikoj kući, podređeni ste određenom ritmu i određenom repertoaru. Kao plesač osjećao sam da imam nešto više izraziti plesom.

Kako je uopće počelo vaše bavljenje plesom?

— Imao sam sedam godina i roditelji su me pitali da li bi želio ići na ples. Istodobno sam se bavio sportskom gimnastikom i plesom do šesnaeste godine i bilo je pitanje što će prevagnuti. Onda sam kritično narastao za sportsku gimnastiku, a tek poslije sam i prepoznao ples kao svoj afinitet, no mislim da ga čovjek i ne može prepoznati tako rano. Čovjek mora dobiti svijest o tijelu, svijest o svijesti kroz tijelo da bi se mogao odlučiti za tako nešto, jer za takav posao nije poželjno da radite ako ga ne radite iz ljubavi prema tom poslu. Inače, prvi put sam nastupio u nekoj predstavi u starom Don Quijoteu kao klinac koji je trčao za narančama...

Koliko vam kao plesaču znače nagrade koje ste primili za svoj rad?

— Meni je drago da struka uopće prizna nešto što je plesač napravio, nagrada vam možda može nahraniti ego, ali vam može više odmoći ako se za nju zalijepite, tako da je bolje da ostanete ono što jeste, u svojim mogućnostima. Nagrada znači priznanje, ali ne pomaže mnogo u suočavanju s novim izazovom, jer ste, kada se suočite s novim poslom, uvijek na početku.

Osjećate li se donekle povlaštenim s obzirom da je velika većina plesnih skupina bez stalnog prostora za vježbu i predstave?

— Mislim da sve što dobijem dolazi isključivo kao logičan nastavak moga rada. Svatko, kao i ja, ima jednaku priliku da to ostvari, bez obzira kojem ansamblu ili kojoj kući pripada. Mislim da rad uvijek nađe najlakši put i da se čovjek isključivo treba osloniti na ono što želi i voli, a okolina i on sam pronaći će put da se to ostvari. Ne osjećam se povlaštenim, makar mi je drago da mogu raditi unutar ovakve kuće.

U kontekstu potencijalnog preuređenja kina Tuškanac u drugu scenu HNK, imate li nekakvih planova ili želja za plesnim projektima u tom prostoru?

— Ne oslanjam se na ništa u svom radu osim na sebe. Kad mi dođe poriv da radim, a nemam mogućnosti da radim, ja ću sebi stvoriti tu mogućnost i prostor. Što više scena, to bolje, što više prostora, to će se ljudi imati na više mjesta izraziti.

Kakva je interakcija koju ste imali sa stranom publikom?

— Gdje god smo bili s našim predstavama, uvijek smo naišli na izvrsne reakcije, kako ljudi iz struke i kritičara, tako i publike i ljubitelja plesa. Nakon predstave postavljali su nam pitanja poput: tko vam je napravio muzičke aranžmane, jeste li dobili ikakve nagrade za vaša djela i slično.

Jesu li vas zvali da koreografirate u inozemstvu?

— Nisu. Moram priznati da se nisam u tom smislu ni sam trudio, jer sam prilično angažiran u matičnoj kući, pa se nemam ni vremena baviti takvim stvarima. Vjerojatno ću to moći u budućnosti, kada budem manje plesao, a više bio posvećen koreografiji.

Kako održavate kondiciju za brojne predstave?

— Svakodnevnim vježbama klasičnog baleta, koji je izvrsna osnova za sve vrste plesa, s obzirom na to koliko je zahtjevan. U klasičnom baletu uče vas kako treba plesati, ali i više kako ne treba. Za suvremeni izraz mogu reći da mi možda više hrani dušu, ali jednako se dajem u jednom i u drugom, i mislim da se sjajno nadopunjuju.

Razgovarao Goran Ivaniš