Energija margine

Energija margine

Čini se da je izložena serija neodređena u svojoj zamisli i da ne ostaje samoobjašnjiva

Od sama početka fotografije i same pojave fotografske slike bilo je očito da je to medij kojim autor iskazuje vlastitu osobnost i odnos prema fotografiranom. Priroda fotografije izjednačuje se s prirodom fotografa, pa fotografiju smatramo subjektivnim medijem kao i slikarstvo ili bilo koji drugi manje ili više tradicionalni umjetnički medij. Ta misao, koja se pojavila s pionirima fotografije kao što su na primjer Fox Talbot i Le Gray, pojačavala se i rasla kako se fotografija razvijala u radu vrlo samosvjesnih stvaralaca. Koliko je pojedini autor uspio u takvom transferu unutrašnjeg na fotoemulziju procijenit će svaki promatrač za sebe.

U Galeriji Miroslav Kraljević možete pogledati izložbu šezdesetak crno-bijelih i fotografija u boji autora Rina Efendića (1961) pod naslovom Da, film. Radovi su nastali između 1991. i 2001, no za izloženu seriju ne može se reći da čini sažetak autorova rada u posljednjih desetak godina, nego nepovezane isječke iz nekoliko različitih serija. Efendić se od početka osamdesetih bavi fotografijom, izlažući uglavnom na domaćem terenu, a iza sebe ima i povijesno-umjetničku pozadinu.

Serija na izložbi sastavljena je od nekoliko manjih tematskih jedinica: demonstracije njemačkih Greenpeaceovih aktivista u Frankfurtu, proslava blagdana sv. Duje, prizori s buvljaka, te predmeti čijim fotografskim slikama želi predočiti odbacivanje ili napuštanje. Njezin naslov može se promatrati i s filozofskog apsekta, pri čemu ostaje otvoren, jer spartanska redukcija u lingvističkom izrazu može se shvatiti kao analogija s pokretnom slikom ili može aludirati svojim doslovnim značenjem na emulziju filma fotoaparata.

Premda Rina Efendića u dijelovima izložene cjeline ne privlače klasični zakoni fotografskog kadra, kompozicije zapuštenog šetališta ili neuglednih puteljaka snimane su (namjerno) školski. Fotograf svoj svijet promatra iz intimnog subjektivnog ugla i pokušava ga prenijeti na fotografski papir uniformirana formata (30 x 30 cm). Ipak se čini da je izložena serija neodređena u svojoj zamisli i da ne ostaje samoobjašnjiva. Ono što je pak zajedničko nekim od fotografija, osjećaj je blage ironije (koju spominje Ivica Župan u predgovoru kod njemačkih Greenpeaceovih demonstranata koji doista javnost podsjećaju na katastrofe kao što su Čornobilj, noseći u rukama velike crne križeve uz pratnju jakih razglasnih tijela), i atmosfera osamljenosti, čak i tuge koju izazivaju odbačeni predmeti (fragmenti splitske svakodnevice, slučajni napušteni predmeti kao dječja igračka u obliku konjića).

Očito je da fotografa Efendića zanima energija uobičajenih marginalnih gradskih fenomena, a nepretencioznost koju ističe pisac predgovora može poslužiti kao predznak čitave izložbe.

Iva Brezovečki-Biđin