Dinamizam krajnosti

U Mimari je 21. prosinca 2002. predstavljena najnovija knjiga poezije jedne od najboljih suvremenih pjesnikinja, Andriane Škunca, Predivo sve užih dana, izašle u nakladi Društva hrvatskih književnika, a uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske te Matice hrvatske Novalja i grada Novalje. Pred mnoštvom okupljenih o zbirci izabranih pjesama govorili su Dražen Katunarić, Zvonimir Mrkonjić, Tea Benčić-Rimay, Igor Zidić i Tonko Maroević, a stihove su čitali Rene Medvešek i Doris Šarić Kukuljica.

Dražen Katunarić, urednik knjige, konstatirao je da Hrvatsku često definiraju kao srednjoeuropsku, mediteransku, panonsku, pa i balkansku zemlju, ali rijetko i kao insularnu, iako smo zemlja tisuću otoka (kako se volimo nazivati), a kao takva Hrvatska se najčešće doživljava u očima književnika, pa tako i u očima Andriane Škunca. U njezinoj poeziji, za koju Katunarić napominje da se čita u tišini i samoći, vidi se obuzetost otokom, o čemu svjedoči i fotografijom. Poezija je to koja registrira svaku promjenu.

Zvonimr Mrkonjić govorio je o pjesnikinji kroz prizmu tridesetogodišnjeg druženja, prisjećajući se prvih kontakata s pjesnikinjom. Za njezinu poeziju istaknuo je da je tematski vezana uz mnoga mjesta, ali Pag, odnosno Novalja, ostaju njezina glavna tematika. Prihvaća formu pjesme u prozi jer je najpogodnija da iskaže škrtu poetiku zapisivanja minimalnih znakova. Na kraju je izrazio nadu da će i drugi čitatelji vidjeti u njezinoj poeziji ono što je i on vidio.

Tea Benčić-Rimay pjesnikinju je nazvala jednom od najvažnijih u novijoj hrvatskoj književnosti, individualnu i samosvojnu, unatoč jakim pjesničkim osobnostima kojima je bila okružena u doba sazrijevanja, između krugovaša i razlogovaca. Njezina poezija ponajprije je vizualna, slikovna, perceptivna. Pjesme joj od zrnca soli prerastaju do beskrajna svemira. A upravo je zapanjujuća veza pjesnikinje i otoka. Njezina poezija idealan je primjer za proučavanje jezične slojevitosti, u njoj otkriva niz otočkih riječi, trgajući ih od zaborava. Andrianina samoća ojačala je njezin vid, a time na neki način poručuje da pjesnik mora znati biti sam, a to bi morali i oni koji čitaju, jer iz samoće se bolje vidi praznina, a njezina je praznina zapravo ispunjena nutrina. Pjesnikinja je prisutna u pjesmi, u rukopisu, u tkivu pjesme, što je rijetko prisutno u suvremenoj hrvatskoj poeziji.

Tonko Maroević istaknuo je iznenađujuću sposobnost pjesnikinja vezivanja uz konkretan krajolik, a ona ga je našla u dinamizmu krajnosti. Uski prostor otoka uspjela je proširiti, obično ga poetikom pretvara u nešto sasvim drugo, od realija pravi relikvije. Izabrane pjesme sabrane u zbirci organski su izrasle u ovu knjigu, koja nije samo puki zbroj nego doista i umnožak.

Igor Zidić rekao je, da razumije taj jezik, taj govor tišine koji nije samo sadržaj, nego i stil i osoba. Škuncino pjesništvo tišine, kao značajka osobe koja ne voli ništa veliko, moguće je jer je otok izoliran, a pjesnikinja obrađuje otočke teme. Pod utjecajem njezine poezije rađaju se mitska mjesta Paga. Zidić je uz njezinu poeziju istaknuo autoričinu vrsnu fotografiju, uglavnom vezanu za Pag, odnosno Novalju, taj mikrosvijet koji u nje postaje makrosvijet.

Na kraju je i sama autorica, Andriana Škunca, zahvalila svima koji su omogućili izlazak ove knjige poezije i svima nazočnima koji su omogućili njezinu promociju, koju je zajedno sa nastupom ženske klape Murtelice darovala Zagrepčanima kao božićnu i novogodišnju čestitku.

Antonija Vranić