Daska kod ZKM-ovih

Daska kod ZKM-ovih

Nakon predbožićne premijere u ZKM-u može se reći da je eksperiment suradnje uspio, usprkos laganim nespretnostima koje uvijek obilježuju opušteni Daskin odnos prema kazališnom činu, što je također nasljeđe njihova programatskog uzora — ruske kazališne avangarde

Problem je s avangardom taj da umire mlada, pa je primjer sisačke skupine Daska utoliko paradoks, jer se bave avangardom već dvadeset i sedam godina. Iako ih se optužuje da u nedogled izigravaju iste predstave, ili čak istu predstavu (poznatu zbog opsega Daskinih gostovanja ne samo sisačkoj i zagrebačkoj nego i sveukupno hrvatskoj kao i nemaloj europskofestivalskoj publici), Pif paf puf, Tri lijeva sata, U očekivanju kruha ili Društvo ubijenih pisaca (spomenimo samo recentnije produkcije) i dalje su, usprkos usponima i padovima, pa čak i definitivnim kolektivnim odustajanjima, komadi koji, uz još poneke amaterske iskoke, čine neformalnu poveznicu između službenoga kazališta za pretplatnike i onoga koje se događa iz čiste želje, iako ne uvijek sa zadovoljavajućim rezultatom.

Iz toga protuslovlja proizlaze dva moguća zaključka, da, dakle, ili Daska više nije avangarda ili je upravo Daska poljuljala taj postulat, kad (ili ako) to već nije učinio, zadržimo li se na domaćim prostorima, Radovan Ivšić. Ipak, i Daski je trebala svježa krv, ili barem koprodukcijski projekt koji bi je uzdigao iz metodički već okoštala sklopa kazališne arheologije i plemenitog amaterizma u kojem je polako postajala sama sebi svrhom pa je s te strane projekt Jelka kod Ivanovih prema tekstu Aleksandra Vvedenskog, s Daanilom Harmsom osnivača grupe Oberju, pravi pogodak čiji rezultati hrane nekoliko zainteresiranih strana — Dasku, Zagrebačko kazalište mladih i zagrebačku publiku, s obzirom da formalni i tematski odmak kakav predstava daje zaista nema premca na domaćim pozornicama.

Uspjeli eksperiment

Nakon predbožićne premijere u ZKM-u može se reći da je eksperiment suradnje uspio, usprkos laganim nespretnostima koje uvijek obilježuju opušteni Daskin odnos prema kazališnom činu, što je također naslijeđe njihova programatskog uzora — ruske kazališne avangarde. Za razliku od nedavne izložbe, koja je tematizirala upravo vrijeme umjetnosti mladog Oktobra, a koja se svela na veliku, ali isto tako žestoko propuštenu šansu, Jelka kod Ivanovih ispravlja kontekstualnu pogrešku — u oba smjera: i prema povijesnom naslijeđu i prema suvremenom repertoaru komunalnog kazališta. Ovo drugo svojom je infrastrukturom i kakvim-takvim sredstvima dalo alternativcima naviknutim na underground uvjete scenografskoga štapa i kanapa mogućnosti supostavljanja povijesno upućena konstruktivizma i suvremenosti novih medija, pa je u trenucima i nosivi dio predstave video Biljane Čakić Veselič, također sastavljen s jedne strane prema načelu namjerne tehničke nedorađenosti, ali groteskne vizualnosti nalik nekadašnjim revolucionarnim plakatima, a s druge vješto se koristeći citatima slavnih prethodnika, čiju je, sedmu, umjetnost nadvladao povijesno-društveni kontekst.

S druge strane, ovakva je injekcija pozitive trebala i ansamblu koji posljednjih sezona uglavnom igra ponekad i preozbiljne eseje o bliskoj i ne tako bliskoj prošlosti što ne želi proći. Kako malo zdrave, a pametne komedije nikad ne šteti, tako je ova predstava na tragu Zaštićene zone po humoru, na tragu Meštra po osviještenoj igri svim raspoloživim kazališnim resursima i na tragu obje po humanističkom svjetonazoru izglavljenu iz kroničarske psihologizacije. Oberjute je naime u suvremenosti najbolje usporediti s Monty Pythonom, jer su jedino oni uspjeli na pravi način implementirati njihovu metodologiju, poetiku i grupno autorstvo, a pritom, zbog ipak drukčijih društvenih uvjeta — preživjeti.

Nova repertoarna prilika

Osim Damira i Nebojše Borojevića, nukleusa Daske, i dijela ansambla ZKM-a, u predstavi glasom i glumom sudjeluje i istarska etno-jazz glazbenica Tamara Obrovac, bez koje Jelka kod Ivanovih ne bi bila to što jest — upravo se njezin osjećaj svijeta možda i najbolje poklapa s načinom kako bi se danas trebalo baviti kazalištem avangarde — ne preozbiljno kako to (inače) radi Daska, a ni s rezervom, kako bi to bilo da je riječ o bilo kojem profesionalnom ansamblu koji nije ZKM-ov. Teško je zapravo izdvojiti tko je između Ksenije Ugrina, Katarine Bistrović Darvaš, Doris Šarić Kukuljica, Urše Raukar ili Mara Martinovića više uživao u prilikama koje im nudi ova muzička drama. Nakon već zaboravljene ZKM-ove produkcije Insektarija, ovo je nova prilika za izigravanje irealnog na otvorenoj sceni, prilika koju mnogi članovi toga ansambla nisu shvatili u Velikom meštru, pa im Jelka nudi i kompenzaciju i satisfakciju. S Jelkom je u ZKM-u ponovno i Vili Matula, koji je i Daskin i ZKM-ov veteran, i, prvi put na pozornici, Mirjana Rogina, kojoj pak nije pružena prilika za isticanje.

Jelka kod Ivanovih kao kolektivni čin premijerom nije postala završeni projekt u smislu sličice za pokazivanje te joj stoga treba poželjeti kazališni život i nakon božićno-novogodišnjeg ludovanja. Domet ove suradnje Daske i ZKM-a više je od kazališne predstave — riječ je o još jednom od brojnih, ali uvijek slavno propalih pokušaja suradnje dva kazališna svijeta. Uživajte dakle dok traje, s obzirom da su i Daska i ZKM kazališta kojima strukture cinično, s osmijehom, smanjuju dotacije pa je tako Daskin plan u programu javnih potreba u kulturi grada Siska za 2003. godinu ocijenjen sa znakovitih nula kuna. Koliko ima sličnosti između sudbine onih kojima je Daska repertoarno posvećena i same Daske, zaključak je koji se sam nameće, dok je sličnost s Društvom ubijenih pisaca, malo je reći, poražavajuća. O tome govori i posljednja scena Jelke... utišana, ali makabrična posveta likovima iz same predstave, ali i iz zbilje, kako one prije šezdesetak godina tako i ove na razmeđi druge i treće godine novoga stoljeća.

Igor Ružić