Blijedo i nezanimljivo

Intimnost (Intimacy), red. Patrice Chéreau

Ugledni kazališni režiser Patrice Chéreau još od 1974. povremeno se okušava u filmskoj režiji, a svojim šestim filmom Kraljica Margot iz 1994. stekao je najveća priznanja. Ta silovito kaotična, polifona smjesa krvi, znoja, suza i erosa briljantno je orkestrirala iznimno ekspresivni naturalizam i sofisticirani esteticizam (nezaboravna ljepota lica i figura Isabelle Adjani i Vncenta Pereza) pripovijedajući priču o krvavoj Bartolomejskoj noći i okolnostima koje su do nje dovele.

Sljedeći Chéreauov kino projekt bila je ponovo polifona, ovaj put suvremena (obiteljska) drama Oni koji me vole neka pođu vlakom iz 1998. Prva polovica filma, iznova data u kaotičnom prosedeu potpomognutom neumornom kamerom iz ruke stiješnjenom u ambijentu putujućeg vlaka, pretvorila se u pretenciozno prenemaganje; no druga — s radnjom u obiteljskoj kući, pokazala je jaču Chéreauovu stranu, sposobnost napregnuta propitivanja tenzičnih ljudskih stanja i odnosa. Trend kreativnog opadanja za Chéreaua se nastavio Zlatnim medvjedom nagrađenom Intimnošću, filmom zasnovanim na motivima istoimena romana Hanifa Kureishija te par njegovih kraćih proza.

Nezanimljiv muški protagonist

Intimnost se uklapa u niz filmova o urbanim ženama koje teže povremenim prekoračenjima zadanih građansko-patrijarhalnih datosti, prekoračenjima seksualne prirode u kojima katkad nalaze muškog srodnika. Najslojevitija među njima je Buńuelova Ljepotica dana, a intrigantni su primjerci i Bertoluccijev Posljednji tango u Parizu, Russellov Zločin iz strasti te nedavna Pornografska veza Frédérica Fonteynea.

U svim tim filmovima žena je ili glavni lik ili lik aktancijalno ravnopravan muškom protagonistu, no u Intimnosti ona je posve u sjeni glavnog muškog lika. Ona (Claire) udana je sredovječna majka koja se amaterski bavi glumom, on (Jay) sredovječni je šef konobara u nekom baru koji je prije nekog vremena bez riječi napustio ženu i dvoje djece (mjesto zbivanja je London). Chéreauovo usredotočenje na muškog protagonista (poprilično iritantno utjelovljuje ga Mark Rylance) posve je promašeno jer ne samo da je drama tog lika manja od onog ženskog (solidna Kerry Fox), ne samo da je taj lik poprilično iritantan i pomalo antipatičan, nego je on sam po sebi toliko plošan i nezanimljiv da jednostavno nije zavrijedio naći se u središtu narativne strukture. Protagonistica je, koliko se da naslutiti, ipak slojevitiji i potentniji, a svakako dignitetniji lik i u onim rijetkim trenucima u kojima se autor bavi njome — makar neki od njih bili opterećeni otrcanim povlačenjem paralele između kazališta i života, film je bolji. Jedina doista poštovanja vrijedna sekvenca u čitavom filmu jest ona kad Jay potajice prati Claire kako bi doznao više o ženi s kojom se svake srijede prepušta gotovo nijemom seksualnom općenju; ona primijeti da ju prati; to joj donese radost na lice i sva entuzijastična ona počne pratiti njega (dragocjen trenutak u kojem se pokazuje kako je krivo protumačila osjećajni sklop distancirana seksualnog partnera i pozitivno se emocionalno angažirala), da bi naposljetku shvatila da je otkrio o njoj ono što u tom trenutku nije smio i suočila se s razočaranjem.

Razvikane seksualne scene (gledatelju je priušten i kratak pogled na felatio) snimljene su u verističkom ključu i koliko god poštovanje osjećali prema glumcima koji su ih izveli, posebne su samo po nečemu bez čega se u ovom filmu moglo: inzistiranju na vizualnoj ružnoći seksualnog odnosa tjelesno više-manje prosječnih aktera. S obzirom da je Chéreauov naturalistički pristup u Intimnosti tek trendovska poza, o čemu ponajbolje svjedoče neuvjerljive (i dakako jalovo pretenciozne) Jayove intimne ispovijedi mladom simpatičnom homoseksualcu kojeg je upoznao doslovce jučer (daleko zanimljiviji lik od samog Jaya, kao uostalom i svi koji se u filmu pojavljuju), onda je tu pozu mogao malčice i estetizirati, no jasno — tad ne se ne bi osjećao ’dovoljno umjetnikom’.

Besmislen kraj

Kraj filma sasvim je besmislen. Pošto se suočila s rigidnom patrijarhalnom zadanošću i supruga (utjelovljuje ga česti glumac Mikea Leigha Timothy Spall) i ljubavnika, bilo bi logično da ih Claire obojicu napusti. Umjesto toga ona kao kakva zaljubljena šiparica traži dodatna objašnjenja od Jaya i još mu se jednom seksualno poda, nakon čega joj se na licu pojavljuje isti onaj radosni preljev kojeg je imala u trenutku kad je prvi put krivo pomislila da je taj inferiorni muškarac dostojan njezine ljubavi. Što zaključiti nakon takva kraja, u kojem se za nedostojna muškog protagonista traži razumijevanje, pa valjda i simpatija, doli da je Intimnost ne samo izrazito slabašan, nego i mačistički usmjeren uradak.

Damir Radić