Beletristika kao intelektualna odgovornost

Beletristika kao intelektualna odgovornost

To prije što je Hrvatska danas zemlja u kojoj je po današnjim konstelacijama snaga opasno živjeti čovjeku koji je cijeloga života bio i ostao puž golać, čovjeku iza koga ne stoje ni bivši ni sadašnji komiteti, ni bivši ni današnji desničari, a bogme ni lobiji žutoga tiska. Viziju europske Hrvatske pretvorili su nam danas u crnu karikaturu. Pa kad prvom zgodom opet netko pogasi lokalno svjetlo u ovoj će vas balkanskoj, zapadnobalkanskoj krčmi zatući samo zato što ste dobili Herderovu europsku nagradu ili zato što nemate plave oči ili zato što ne možete trčati stotinu metara ispod deset sekundi. Pa kome onda da kažem da sam kandidat za Nobelovu nagradu? Kome i zašto? Šutim o tome mjesecima poučen i upozoren iskustvom da mi ni Herdera nisu oprostili!

S akademikom Nedjeljkom Fabriom, uglednim romanopiscem, pripovjedačem, dramatičarom, književnim prevodiocem te književnim, kazališnim i glazbenim kritičarem, razgovarali smo u povodu četrdesete obljetnice njegova književnog rada. Godine 1963. objavljena je njegova prva knjiga, monografija Odora Talije, a prošle godine njegov bogati i raznovrsni književni rad okrunjen je uglednom Herderovom nagradom na Sveučilištu u Beču, dok je za svoj novi roman Triemeron dobio također i svoju drugu Nagradu Ksaver Šandor Gjalski Društva hrvatskih književnika (prvi je put tu nagradu primio 1989. godine za roman Berenikina kosa).

Prva dva romana iz Jadranske trilogije, Vježbanje života i Berenikina kosa, dramatizirana su i izvođena na kazališnim daskama. Hoće li i nagrađeni Triemeron krenuti tim putom?

— Uprizorena su sva tri moja starija romana: u Rijeci Vježbanje života (1990) i Smrt Vronskog (1994), a u zagrebačkom HNK-u Berenikina kosa (1995). Prvu i treću predstavu režirao je Georgij Paro, a Smrt Vronskoga, kao paklenu simfoniju, Ivica Boban. Kairos i mit kazališnoga Vježbanja života, koje je obilježilo cijelu epohu našega glumišta, nisu više ponovljeni. Što će biti s dometima uprizorenja Triemerona tek će se vidjeti: ovih dana, naime, u Zagrebu i u Rijeci slažu se prve kockice budućega spektakla, svi zainteresirani za režiju i za adaptiranje pripadaju našoj kazališnoj eliti, a kako smo svi stariji trinaest godina od kultnog uprizorenja Vježbanja života, mislim da će konačno rješenje personalne križaljke biti najbolje moguće.

Čujem onako usput da bi neki mladi lavovi rado režirali moje Reformatore, jer u tom mom prvom odskočnom tekstu kažu da prepoznaju razočaranje i našega danas. Kada sam prije trideset i pet godina napisao tu političku fresku, također sam govorio iz stanja razočaranosti stanjem u zemlji, a nagradu za najbolji tekst nisam na Sterijinu pozorju 1968. dobio jer je žiri bio mudro odlučio da sam još premlad za takvo što. Nisu ni oni znali da je 1971. pred vratima i da ću ja, kao i većina hrvatskih dramatičara, nakon sloma hrvatskoga proljeća biti brzo zbrisan ne samo s dasaka koje život znače nego i s dasaka samog života, jer sam onda bio osuđen na dvadeset godina izolacije, osobito na šutnju u riječkome domicilu.

Kako vi kao pisac gledate na spomenute kazališne predstave prema vašim romanima? Jesu li u konkretnim slučajevima vaši likovi na sceni izgledali i ponašali se onako kako ste ih zamislili?

— Kao autor predloška za kazališnu predstavu mogu jedino suditi koliko se nečija teatarska vizija moje književne priče približila ili udaljila od intimnoga proznog teatra što ga ja nosim u sebi dok pišem svoje pripovijetke i romane. A kako poštujem i drukčije viđenje, brinem se samo o tome — izrazit ću se govorom glazbe — hoće li predstava biti u onom tonalitetu koji sam odabrao i unutar koje je skladana cijela moja prozna simfonija.

U radu na tri velike spomenute predstave nitko sa mnom nije imao problema, niti ja s bilo kojim kazalištarcem, jer je kazališna naša praksa u rukama intelektualaca i velikih znalaca složene teatarske umjetnosti. Ići ću tako daleko da ću kazati kako je kazališno zajedništvo tijekom rada na predstavi uopće jedino zajedništvo ljudskosti u ovoj nesretnoj zemlji. Uostalom, pripadam onoj europskoj struji koja i dalje u beletristici vidi ljudsku kičmu i intelektualnu odgovornost, a u samoj priči odašilje poruku o nesaznajnosti ljudske duše. Uspije li nam to ponoviti i u kazališnom Triemeronu, čitatelji koji me kao pisca vole i ja zajedno s njima i svojim kazalištarcima doći ćemo, barem na ta dva-tri sata trajanja kazališne predstave, na svoje.

Bili ste višestruki predsjednik DHK i dopredsjednik Matice hrvatske, no danas je vaš institucionalni angažman znatno manji. Zašto?

— Sve što sam bio i za što bez ikakve grižnje savjesti mogu položiti karte na stol naći ćete u knjizi mojih angažiranih tekstova Koncert za pero i život. Moj djed, koji je bio učitelj, i pod čijim sam nasljednim utjecajem i dan-danas, baš kao i akteri u mojim obiteljskim romanima, često je ponavljao da je »lijepo zasvirati i za pas zadjenuti«. Ja sam svoje kao javni čovjek čestito odsvirao, zahvalio na povjerenju i povukao se. Pretvoriti naime vlastitu radnu instituciju u iščekivalište osobne mirovine znači ne poštivati nadošle mlade i njihovom diplomom dokazano pravo na preuzimanje odgovornosti za intelektualnu sudbinu ove već trinaest godina za redom upropaštavane nam domovine. Više nam nema ratne opasnosti niotkoga: Europa danas (pogotovo ona proširena za godinu-dvije) ne bi valjda ponovila grešku iz 1991. godine, ne bi ponovo dopustila barbariju na svom području, stoga nema opravdanja da i dalje i svakodnevno gledamo i slušamo face koje se diletantski, ali lukrativno (ali lukrativno!), vrte u hrvatskoj politici još tamo od Titova govora na splitskoj rivi, kad nam je uz pomoć privredne reforme prvi put obećan sve sam med i mlijeko. Hrvatska ima još samo jednu mogućnost: postaviti školovanu mladost na sve moguće funkcije.

To prije što je Hrvatska danas zemlja u kojoj je po današnjim konstelacijama snaga opasno živjeti čovjeku koji je cijeloga života bio i ostao puž golać, čovjeku iza koga ne stoje ni bivši ni sadašnji komiteti, ni bivši ni današnji desničari, a bogme ni lobiji žutoga tiska. Viziju europske Hrvatske pretvorili su nam danas u crnu karikaturu. Pa kad prvom zgodom opet netko pogasi lokalno svjetlo u ovoj će vas balkanskoj, zapadnobalkanskoj krčmi zatući samo zato što ste dobili Herderovu europsku nagradu ili zato što nemate plave oči ili zato što ne možete trčati stotinu metara ispod deset sekundi. Pa kome onda da kažem da sam kandidat za Nobelovu nagradu? Kome i zašto? Šutim o tome mjesecima poučen i upozoren iskustvom da mi ni Herdera nisu oprostili! Ma dajte, molim vas! Uostalom, treba čitati Triemeron, tamo sve piše.

Roman s ratnom tematikom Smrt Vronskog objavili ste još za vrijeme rata, dok je većina hrvatskih pisaca u umjetničkoj prozi u to doba bježala od te tematike, a hrvatsko je kazalište ostalo prema njoj gotovo potpuno ravnodušno. Kako to objašnjavate?

— Lako je danas »tuđim k... po koprivama mlatiti«, ali stavite se u moj položaj, položaj hrvatskog umjetnika koji 1993. pod velikosrpskim granatama obilazi svoju napadnutu domovinu, ne razumije ništa od političkoga i politikantskoga kaosa što ga samo sluti svakodnevno i svakonoćno oko sebe (cijeloj vukovarskoj radijskoj gardi na čelu sa hrvatskom Annom Frank koja se zove Siniša Glavašević i koja je garnitura prva javno upozoravala na spomenuti interni kaos morali bismo što prije iz pijeteta do neba podignuti veliki spomenik), ne prima nikakve povjerljive informacije o tome što se zbiva na srpsko-hrvatsko-bošnjačkom čas tržištu čas ratištu, a ponajmanje ima vijesti o onoj drugoj strani vlastitoga mjeseca, koja nas danas odvodi u Haag, a taj umjetnik želi, silno želi, perom odgovoriti na dramu rata oko sebe, ali tako — i to je ono najbitnije — da ne ponovi slom socrealističke beletristike i ja vam jamčim da ćete 1994. godine napisati isto što i ja, Smrt Vronskog.

Bio sam samozatajan i zapravo glup kad sam neko vrijeme vjerovao isključivo u preuveličane i meni uporno sugerirane mane toga djela, kad se nisam osvrtao i na kritičarsku stranu koja je u Smrti Vronskog prepoznala maksimalno antiratno ali koncilijantno djelo. Pročitajte zajedno sa mnom završnu rečenicu o suncu »koje se rađa u svoj svojoj veličanstvenosti, ljekovito, novo, mlado sunce, otkupiteljsko i pravično, kome uzgor zajedno sa Vronskim sve stremi«. Što hoće reći ovdje autorovi pridjevi otkupiteljsko i pravično? Eto, to je moj moralni stav, to je moralni stav autorov za koji se moja literatura bori i kad govori o zločinu. Jer zločin počinje s prvim ubijenim. Dovoljno je bilo u Jasenovcu, u Srebrenici, u Pakračkoj dolini, u Ahmićima, u Vukovaru ubiti samo jednog pravednika i »Ed # subito sera«, kako kaže slavni stih, »I već je zločin«. Najljepša zadovoljština dolazi mi ipak iz same Rusije: u St. Peterburgu izlazi naime Smrt Vronskog na ruskom. Čekala je ta knjiga tamo, već prevedena na ruski, nekoliko godina, i tek je sad probijen led. Uz njemački bit će to meni najmiliji prijevod.

Vaša djela prevedena su na njemački, talijanski, ruski, mađarski... Kakve ste reakcije kritike i publike doživjeli u tim zemljama, što je ono što ih u vašim knjigama najviše zanima, intrigira, što su vas najčešće pitali o njima?

— Sasvim se dobro osjećam u svim tim sredinama, ali ponajbolje i s najviše uvažavanja ipak me tretiraju u zemljama njemačkoga govornog područja, gdje je posebice Berenikina kosa udomljena. Uskoro će se tamo naći i moji novi naslovi, no ono što mi teško pada jest činjenica da je baš zemlja koja je moja druga domovina, i po krvi i po kulturi, a to je Italija, pokazala totalan dezinteresman za moje jadranske knjige koje se — ah, kako će se tipično apeninski glupo iznenaditi kada jednoga dana to otkriju — tiču izravno njihovih sugrađana i jezika, s obzirom da ja dolazim iz jedne bilingvalne obitelji. Za utjehu, čitam od vremena do vremena Krležino pregorko pismo svom (i mom) prevoditelju Silviju Ferrariju.

Kako su Bečani reagirali na poglavlje o Jelačićevoj obrani Beča, koje je vaš dugogodišnji prevoditelj na njemački Klaus Detlef Olof čitao na vašem susretu s publikom u Literatur Hausu, večer uoči dodjele Herderove nagrade?

— Književna publika koja u Beču, u Berlinu, u Frankfurtu, gdje sam nastupao masovno posjećuje književne večeri, tj. javna čitanja istaknutih pisaca (pojava u nas nepoznata i nemoguća), ništa o tome ne zna. Čak nije znala ni u Beču to da ih je jedan hrvatski ban obranio od državne propasti. Ali ih je obranio zato da bi sačuvao onu državu koja mu je jedina mogla ostvariti san o južnoslavenskoj federaciji. Jedna meni nepoznata stara gospođa upitala me s nevjericom nakon nastupa u Berlinu i promoviranja Triemerona: »Je li to sve istina u tom vašem romanu?« Eto, to me nagnalo da otada pa ubuduće ponavljam kako imam pred sobom sliku neke obiteljske fešte na kojoj su okupljeni svi živi ukućani i rodbina, ali i niz praznih stolaca. Eto, ja sam pisac tih praznih stolaca, ja sam pisac sudbine ljudi koje je pojela povijest.

Mađari, Austrijanci i Nijemci prepoznali su u mojim romanima vlastite prazne stolce i zavoljeli moje knjige kao svoje. Pročitajte obrazloženje Herderove nagrade i usporedite ga s onim mađarskim: navlas su ista! Europska baština, djelo u znaku miroljubiva razumijevanja među narodima — eto, tako tamo to stoji.

Vaše glazbene kronike objedinjene u knjizi Maestro i njegov šegrt danas nas podsjećaju na vašu odsutnost iz glazbene kritike, ali vas se i dalje može susresti na svim važnijim koncertima. Zbog čega više ne pišete glazbene kritike?

— U Maestra i njegova šegrta uloženo je punih osam godina redovitoga posjećivanja glazbenih priredbi i potom studijskoga rada u Sveučilišnoj knjižnici. To golemo djelo od tisuću i nekoliko stotina stranica odgovorilo je na dva bitna pitanja koja su me zanimala: Kako je izgledala hrvatska recepcija europskih značajnih velikana glazbenoga kazališta odnosno simfonizma te udio (presudan!) književnika-glazbenih pisaca u stvaranju novih glazbenih svjetova u nas i samoga glazbom promišljanja svijeta. Svega toga ne bi bilo da kao dječak nisam sedam puta zaredom slušao Micu Glavačević u prizoru ludila (s flautom!) u Luciji Lamermoorskoj u Riječkoj operi. Doista mislim da je sve ono što sam imao kazati o odnosu sebe i glazbe, o odnosu literature i glazbe, već na stranicama jedne od mojih knjiga, a ona se zove Maestro i njegov šegrt.

Možete li se osvrnuti na zagrebački glazbeni život danas? Koje hrvatske glazbenike najviše volite slušati i možete li obrazložiti taj izbor?

— Danas samo posjećujem glazbeno kazalište i simfonijske koncerte, vičem glasno i nad svima bravo kad me muzičari ponesu, dočim sa skladateljem i vršnjakom, maestrom Željkom Brkanovićem, upravo počinjem pisati libreto za njegovu operu-oratorij Juraj Križanić. Svi moji snubeći dogovori s premnogim skladateljima oko pisanja glazbenog kazališnog djela u ovih su se posljednjih petnaestak godina apsolutno izjalovili, ali ne mojom krivicom, pa sad s oprezom pred onom zločestom vješticom što, nepozvana, uvijek sprema osvetu javno kažem da će se Juraj Križanić, ako ne u Krležinoj i ne u krležijanskoj varijanti, ipak glazbeno kazališno začeti.

Smatrate li da su na opernoj sceni zanemareni hrvatski operni skladatelji? Koja biste djela hrvatskih, ali i stranih autora voljeli vidjeti na opernim pozornicama?

— To pitanje otvara mogućnost razmišljanja o srednjoeuropskom glazbenokazališnom prostoru kao o jedinstvenoj povijesnoj cjelini, koja bi morala u novoj Europi između sebe razmjenjivati gostovanja i ostvariti koprodukciju, a u taj prostor pripadaju Trst, Ljubljana, Maribor, Graz, dvije operne kuće u Budimpešti i, dakako, operne kuće u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Ne bih ovdje na brzaka potrošio svoje repertoarne adute, ali je činjenica, primjerice, da strahopoštovanja vrijedan Abramovićev Zrinski i dan-danas leži nepročitan u Operi zagrebačkog HNK, iako sam im partituru iz Budimpešte prije nekoliko godina donio na ruke i na dar. Onda se nešto kao čudimo da nas nema ni u najnovijem, impresivnom milanskom Dizionario dell’ opera 2002, nema nas čak ni među tamo uvrštenih i obrađenih tisuću i sto opernih svjetskih djela!

Možete li nam nešto više reći o izdanjima koja ste pokrenuli kao urednik Glazbene knjižnice Matice hrvatske, razlozima vašeg izbora upravo tih djela i autora, kao i o planovima te knjižnice u sljedećem razdoblju?

— Spomenuti naš ugledni izdavač uspijeva u toj knjižnici godišnje tiskati jedan do dva prvorazredna naslova, i to je za naše prilike posve relevantan broj. Prvih desetak objavljenih knjiga uvjerilo me da je kupovni interes naše glazbenoknjiževne publike za takvu literaturu ipak skromniji od očekivanoga. Književni niz otvorio sam kao urednik hotimice knjigom s libretima opera Vatroslava Lisinskog, a već godinama ne odustajemo od nakane da po istom modelu načinimo što prije i knjigu libreta opera Jakova Gotovca. Ove kalendarske godine pojavit će se djelo o Schönbergu i opsežna povijest talijanskog libreta kapitalnoga 19. stoljeća.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Životopis

Nedjeljko Fabrio rođen je 14. studenoga 1937. u Splitu. Školovao se u Splitu i Rijeci, diplomirao slavistiku i talijanski jezik 1961. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivao je »Riječku reviju« (1963-1965) i »Kamov« (1970-1971), radio u Narodnom sveučilištu te bio dramaturg Narodnoga kazališta Ivan Zajc u Rijeci (1965-1971). Od 1971. živi i djeluje u Zagrebu, gdje je radio kao urednik u Dramskom programu Hrvatske radio televizije, a danas je profesor na Akademiji dramske umjetnosti.

Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika u razdoblju 1989-1994. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, Matice hrvatske, koje je potpredsjednik od 1996. do 2002, Hrvatskoga centra PEN-a te redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Objavio je knjige: Odora Talije (monografija, 1963), Partite za prozu (pripovijetke, 1966), Reformatori (drama, 1967), Admiral Kristof Kolumbo (drama, 1968), Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (drama, 1969), Apeninski eseji (1969), Labilni položaj (pripovijetke, 1969), Meštar (drama, 1970), Kralj je pospan (drama, 1971), Drame (1976), Štavljenje štiva (eseji, 1977), Magnificat (drama, 1978), Lavlja usta (pripovijetke, 1978), Vježbanje života (roman, 1985; 1986; 1990; 1996; Pecs 1994), Kazalištarije (eseji, 1987), Berenikina kosa (roman, 1989; 1990. 1997; Klagenfurt 1992; Milano 1995), Izabrane pripovijetke (1990), Smrt Vronskog (roman, 1994; 1997), Koncert za pero i život (eseji, 1997), Maestro i njegov šegrt (glazbena kronika, 1997), Triemeron (roman, 2002).

Više je Fabriovih drama vrlo uspješno uprizoreno: Reformatori, NK Ivan Zajc, Rijeka, 1968; Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?, NK, Ivan Zajc, Rijeka, 1970; ZKM, Zagreb, 1977; Meštar, SEK, Zagreb, 1971, a dramatizirani su i izvedeni i njegovi romani: Vježbanje života (dramatizacija D. Gašparović), NK Ivan Zajc, Rijeka, 1990; Smrt Vronskoga, Rijeka, 1994; Berenikina kosa, HNK Zagreb, 1995.

Uz brojne prijevode talijanskih klasika, poput Pirandella, Goldonija, Slatapera, Moravije, Pasolinija i Chiare, preveo je i sastavio antologiju talijanske pripovijetke 1945-1980. u dva sveska pod naslovom Posljednji dio puta (1984), za koju je dobio nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Za književni rad dobio je brojne nagrade: od inozemnih Herderovu nagradu za 2002. i nagradu ugledne mađarske zaklade Bethlen Gábor, obje za promicanje suživota u Srednjoj Europi i obnovu europskoga kulturnoga duha, a od domaćih Nagradu Vladimir Nazor, zatim Nagradu Ksaver Šandor Gjalski (dva puta), i Nagradu Fonda Miroslava Krleže.

O književnim udrugama

Svoj stav o situaciji s književnim udrugama Nedjeljko Fabrio izrazio je otvorenim pismom prilikom osnivanja Hrvatskog društva pisaca.

»Urušavanje Društva hrvatskih književnika sada je neminovna činjenica: u posvemašnjoj svojoj amorfnosti i lunatizmu baš kada je trebala donositi odlučne zaštitne mjere u slučajevima nemilih i sve učestalijih povreda ljudskih, staleških i građanskih prava svojih članova, Uprava Društva hrvatskih književnika sada jedino može gledati kako je iz dana u dan napušta sve veći i veći broj pisaca od imena i ugleda.

Slom Društva hrvatskih književnika podnosim teško: njegovim sam članom od 1963. godine, a razdoblje tijekom koga mu bijah u tri uzastopna mandata na čelu (1989-1994), zajedno s kolegama iz Upravnoga odbora što su u tadašnjoj književnosti bili najblistavijega pera i ljudske neporočnosti, iako u najtežim godinama suvremene naše povijesti, po općem je sudu stranica iz anala na kojoj smo, zajednički, ispisali vremenski prvu narodnu nezavisnost, političku višestranačnost i demokraciju zapadnoga modela, kao i prvi proglasili pravo na nikad više sputani osobni beletristički artizam.

Takvo Društvo hrvatskih književnika više ne postoji. Ali ima nešto još i gore od toga: odlaskom velikoga broja pisaca iz njegovih redova (a kraj ostavkama još se ne vidi), ona struja u Društvu hrvatskih književnika koja je svojim ponašanjem malo-pomalo prouzročila raskol sada ostaje predominantnim ideološkim koncentratom. Naime, teoriji i praksi svjetonazora »krvi i tla«, jer o tome je riječ, više ne mogu nauditi one stotine anonimnih članova Društva hrvatskih književnika koje u njemu doživotno ostaju jer njihovo je bilo jedino to da tamo tavore, pa će stoga odsada pročišćeno Društvo hrvatskih književnika biti reprezentatom spomenute ideologije in optima forma.

Kad bih ostao u takvom društvu, i u Društvu hrvatskih književnika takvoga etičko-političkoga usmjerenja, iznevjerio bih vlastito multikulturalno, koncilijantno i elitističko biće.

Ali, to ipak ne uvjetuje i moj automatski prelazak iz Društva hrvatskih književnika u buduće Hrvatsko društvo pisaca.

Priječi me u tome iskustvo godina što sam ih proveo u domaćoj povijesti podjednako i kao suputnik glasovite generacije domovinskih autsajdera i kao pisac koji je svojim djelom i njegovim prijemom u Europi uvjerio tamošnje mjerodavne literarne krugove kako povijest nije učiteljica života, nego naprotiv jalovost, ludilo i smrt.

Naime, Hrvatsko društvo pisaca, iako službeno još ne postoji, već je u situaciji koju otprije pamtimo i koju smo jedva nekako odbolovali. Drugu pak predominantnu boju daju budućem Društvu hrvatskih pisaca oni njegovi članovi koji, u sklopu suvremene volje da se Kultura nađe unutar subkulture, podcjenjuju poslanje i zanat Književnosti, posebice kad je posrijedi baš Marulićevo naslijeđe.

Istupam iz Društva hrvatskih književnika i ne pristupam Hrvatskom društvu pisaca.«

Nedjeljko Fabrio

(Komiža, Dani Ranka Marinkovića, 4. rujna 2002)