Žena bez sjene — bez ravnoteže

Žena bez sjene — bez ravnoteže

Pariz Početkom prosinca Opéra-Bastille premijerno je prikazala operu Žena bez sjene Richarda Straussa. Operni orkestar, pod vodstvom Ulfa Schirmera, bio je izvrstan: bogata Straussova orkestracija s natruhama melankolije odrazila se u preciznosti, pokretljivosti i elegičnim orkestralnim momentima. No, kritičari većinom nisu bili zadovoljni. Susan Anthony u ulozi carice imala je intonativnih problema i rijetko je uspijevala pokazati pravo lice uloge koja joj je bila povjerena. Međutim, Anthony je kraljevski zvučala u usporedbi s debitanticom Luanom DeVol (slikareva žena): njezin je glas djelovao kiselo, u visinama je vriskala, a vibrato je bio iznimno loše akcentuiran. Unatoč toploj boji glasa, Thomas Moser (car) pjevao je prenisko i bez pravog legata. Za razliku od njih, Jean-Philippe Lafont iznenadio je: njegov veličanstveno rezonantan glas, glazbena i scenska jednostavnost bili su idealni za ulogu slikara. Američki redatelj i scenograf Robert Willson bio je pak veliko razočaranje. Kritičarima se nije svidjelo kako je postavio zvučnike, jer oni su glazbu učinili artificijelnom, a sve glasovne pokušaje — od vibrata do legata — neuspjelim.

Amahl za Božić

Pittsburg Amahl i noćni posjetitelji kratka je opera Gian-Carla Menottija koja je prvi put prikazana godine 1951. u NBC-evu televizijskom kazalištu. S vremenom je postala jedno od onih djela koja se, zbog svoje pučinijevske melodioznosti i lagana sadržaja, izvode prigodno za Božić. No, problem producenata pri postavljanju opere pronalaženje je dječaka koji je sposoban otpjevati ozbiljnu sopransku dionicu i uvjerljivo odglumiti ulogu dječaka-bogalja. U slučaju opere koja je postavljena u Heinzovoj kapelici u Oaklandu, izbor jedanaestogodišnjeg Luke Glinskog bio je pravi pogodak. To se ne može reći za Patriciu Donohue Burns, koja je pjevala ulogu dječakove majke. Njezin blijedi mezzosopran nije ni velik ni lijep, što je neugodno odudaralo od zahtjevne i dobro izvedene sopranske dječačke dionice. Uz dvije naslovne uloge u sporednim ulogama tri kralja pojavili su se David Dreher, Liam Boner i William Dempsey. Kao zanimljivost kritičari navode da je u programu predviđen ples jedne članice zbora bio, nažalost, otkazan u posljednji trenutak.

Obnova opere Thomasa Pasatieria

New York Manhattan School of Music petnaestog je prosinca izvela operu Galeb Thomasa Pasatierija, plodna skladatelja koji se početkom osamdesetih izgubio s pozornica glazbenoga kazališta kako bi se posvetio orkestriranju filmskih partitura (Erin Brokovich, Vrtlog života, Mala sirena). Stoga nije čudno što su danas kritičari u njegovu 28 godina starom djelu pronašli niz elemenata tipičnih za skladanje filmske glazbe: prečesto ponavljanje tema, istaknutu melodioznost, čvrsto tonalitetno tlo itd. Opera je bila idealna da je izvede mladi ansambl Manhattan School of Music Opera Theater koji je dobio i vrlo ozbiljnu kritiku. Bez namjere da popušta pjevačima-studentima kritičarka Anne Midgette napisala je da su glasovne mogućnosti izvođača još ograničene. No u operi su se ipak istaknuli Mawime Alvarez de Toledo (Sorin) i Keri Behan (Masha).

La Boheme na Broadwayu

New York Nakon što je godine 1990. u Sydneyju u Australiji redatelj Baz Luhrmann postavio Puccinijevu operu La Boheme, te u međuvremenu režirao dva filma, Romeo & Juliet i Moulin Rouge, Broadway je s nestrpljenjem dočekao vlastitu premijeru La Boheme u nedjelju, 8. prosinca. Bio je to doista božićni dar Njujorčanima, koji su oduševljeno popratili još jedan Luhrmannov trijumf: priča je bila postavljena jednostavno, bez ekstravagantnih ili odveć realističnih trenutaka koji se mogu naći u Luhrmannovim popularnim filmovima, a solisti su očito pozorno odabrani i vođeni, tako da ih je publika mogla pratiti s uživanjem. Pjevači su vrlo mladi — kritičari su napomenuli da bi svi mogli glumiti u popularnoj TV seriji Seks i grad — ali su istodobno majstorski obavili svoj posao. Među njima posebno su se istaknuli sonorni David Miller kao Rodolfo i Ekaterina Solovyeva kao tragično-romantična Mimi. Nigel Levings bio je zaslužan za izvrsno osvjetljenje, a Martin i Angus Strathie za nenadmašne kostime. Svakako, La Boheme uspjeh prvenstveno zahvaljuje skladatelju, ali Bazov dodir čini doista čuda, osobito kada treba osuvremeniti operu i približiti je novim generacijama.

Irena Paulus