Zbogom minimalizmu

Zbogom minimalizmu

Uzeti u predstavu velik broj mladih glumaca, od kojih mnogi još nisu dobili prave glumačke prilike, svakako je rizičan redateljski potez, koji se ovaj put uglavnom pokazao kao pogodak

Izazovu scenske privlačnosti koju u sebi nose romani Fjodora Mihailoviča Dostojevskoga Istarsko narodno kazalište odgovorilo je postavljanjem predstave Zločin i kazna, što je premijerno zaigrala pred pulskom publikom 23. studenoga. Adaptacija Zločina i kazne koju je u atmosferi sukoba između Lecha Walese i Woyjceka Jaruzelskoga napisao poljski oskarovac Andrzej Wajda temeljni je predložak najnovije pulske predstave, ali valja kazati kako su se redatelj Robert Raponja i dramaturginja Tatjana Šuput dobrano odmaknuli od Wajdine dramatizacije. Andrzej Wajda je, pišući ovu kazališnu adaptaciju, bio iznad svega zainteresiran za moralni problem univerzalnoga značenja, za dvoboj ideja i činjenica između Raskoljnjikova i Porfirija, neusporedivo manje za psihološku anatomiju Raskoljnjikovljeve duše, a ponajmanje za društvenu podlogu zločina. Dramaturginja Tatjana Šuput je INK-ovo kazališno uprizorenje približila originalu F. M. Dostojevskoga, vrativši na pozornicu brojne situacije i likove iz romana. S obzirom da je redatelja Raponju u temeljnome konceptu predstave podjednako zanimala scenska radnja kao i stalni dvoboj logike i vjere u Dostojevskoga, na pozornici je zaigrala cijela paleta nijansiranih lica što su u romanu itekako utjecali na Raskoljnjikovljevu sudbinu.

Izlazak iz manire

Koncepcijski vrlo zahtjevna, predstava Zločin i kazna igra ne samo na daskama nego i u volumenu INK-ove pozornice, jer je okosnica svih zbivanja, soba siromašnoga studenta Raskoljnjikova, podignuta gotovo pet metara iznad pozornice, smještena pod krov uskoga drvenog tornja. Reljefnim i slikarskim intervencijama te okretanjem runda na pozornici toranj iz različitih kutova postaje kapelica, isljednički stan i ured, Sonjina bludnička jazbina i nastamba siromašne obitelji Marmeladov. Moguće je da se na temelju opisa scene i redateljskoga koncepta predstave zaključi kako predstava u izvedbenome smislu koketira s akrobatskim ili možda fizičkim teatrom, ali to bi bio posve pogrešan zaključak. Riječ je o kazališnoj predstavi koja pripada onomu što nazivamo klasični teatar, bez obzira na brojne redateljske i likovne citate koji su je nadahnuli. Zločin i kazna ipak je pravi ruski komad, gdje ljudi, kako se to lijepo kaže, sjede i pričaju. Ovom je predstavom INK naglo izišao iz već dosadne manire minimalizma, koji je u hrvatskome glumištu češće bio nadahnut neimaštinom nego autorskim stavom. Velik broj skladno komponiranih, redateljski izvrsno zamišljenih i dramski dobro iskorištenih prostora za igru, zahtjevno djelo iz klasične literature te stotridesetminutno trajanje ove dvočinke odrednice su pred kojim bi se zabezeknuo i stalni, uigrani glumački ansambl. S obzirom da je INK-ov glumački ansambl tek u prvoj fazi osnivanja, a ovakav je kazališni zalogaj golem, prije svega treba pohvaliti sedamnaestočlani glumački ansambl u cijelosti. Istini za volju, treba reći kako su Hrvoje Klobučar u ulozi Raskoljnjikova i Dora Polić kao Sonja znatno bolje igrali na generalkama nego na premijeri, i kako pulski Zločin i kazna pripada u onu grupu predstava koje ne eksplodiraju na premijeri, nego se polako grade na idućim izvedbama. Ali isto tako treba reći da je ulogu istražnoga suca Porfirija Petroviča Željko Konigsknecht, u skladu s očekivanjima, odigrao izvrsno.

Sjajni epizodisti

Prava su otkrića bila u sporednim ulogama: Samanta Milotić kao Aljona, Aleksandar Bančić kao Koh, Dušan Gojić kao Građanin, a pogotovo Katja Zubčić kao Katerina Ivanova sa svojom djecom Anitom Buhin, Janom Franjulom, Senom Hažimbegović, Neolom Bešir i Valentinom Jurićem. Daria Knez u ulozi Raskoljnjikove sestre Dunje, Vicko Bilandžić kao Dunjin udvarač Svidrigajlov, Dušan Bućan u ulozi policajca Zamjotova te Vinko Štefanec kao Razumihin pokazali su veliki dar za nijansiranje atmosfere predstave u cjelini, razradivši svoje uloge do najsitnijih detalja. Uzeti u predstavu velik broj mladih glumaca, od kojih mnogi još nisu dobili prave glumačke prilike, svakako je rizičan redateljski potez, koji se ovaj put uglavnom pokazao kao pogodak, jednako kao i sastav autorskoga tima, koji uz redatelja Raponju i dramaturginju Šuput sačinjavaju scenograf Stjepan Mihaljević, kostimografkinja Marinela Jeromela i skladatelj Marijan Jelenić.

Zbog čega je u brutalnoj svakodnevici koja vrvi kudikamo strašnijim zločinima nego što je ubojstvo stare lihvarke trebalo postaviti na kazališne daske Zločin i kaznu, pitanje je koje naprosto mora povezivati teatar s našom žalosnom stvarnošću.

Dubravka Lampalov