Zaobljeni belkanto

Zaobljeni belkanto

Johan Botha, tenor, Talijanske arije, RSO Beč, Paolo Carignani, Arte Nova

U prosincu Florestan u Metropolitanu i Cavaradossi u Berlinu, u siječnju Turridu i Canio u Beču, u ožujku Radames u Berlinu, a u travnju Stolzing opet u Metu. Tako izgleda trenutni plan angažiranosti za mladodramskog tenora, tridesetsedmogodišnjeg Johana Bothu. Diskografskoj kući Arte Nova on je možda najbolja akvizicija koju je ona predstavila u svome ciklusu Arte Nova Voices. Naime Botha nedvojbeno pripada u ekipu vodećih svjetskih tenora, koji većdesetak godina nastupa isključivo na najvažnijim opernim scenama diljem svijeta. Za ovaj disk Botha je izabrao arije talijanskog repertoara koje je ne samo zasebno studirao nego mahom većsve scenski izvodio, a za petodnevno snimanje lani u Beču studiozno ponovio. Osigurana mu je izvrsna potpora: Radijski simfonijski orkestar iz Beča sjajno svira i jošbolje reagira na geste Paola Carignanija, sve uglednijeg europskog opernog dirigenta.

Botha se na ovome nosaču zvuka predstavio kao pjevač i štovatelj izvorne škole belkanta. Prekrasna zaokružena boja glasa omogućuje mu da pjeva sasvim prirodno i bez dodatnog bojenja, a izvrsna ujednačena tehnika, prije svega fascinantna mekoća zapjeva, obilježuje sve njegove interpretacije. Izuzev na nekoliko mjesta, njegova je dikcija, iako sasvim jasna i čista, zapravo meka i umilna, što dodatno zapjev čini oblim, a prijelaze glatkima. Visine mu nisu ni sasvim sužene, ni herojski otvorene, no imaju dobru impostaciju, mnogo snage i mnogo alikvota, pa zvuče prilično raskošno, pogotovo ako si možete dopustiti užitak slušanja ovog diska nešto glasnije. Botha je i inteligentan i vrlo usredotočen pjevač; teško da možete čuti ijedno mjesto koje bi zvučalo neujednačeno, teško da možete čuti moment kada je prešao preko nekog prijelaznog tona, ili da čujete ikakvu drugu tehničku nesigurnost.

Lijepo i kvalitetno pjevanje nedvojbeno je glavni zahtjev koji si Botha postavlja pred kreiranjem svake glazbene fraze. Ono što možda pritom trpi jest dramska interpretacija te fraze, može se učiniti da frazi nedostaje dramski nerv. U potrazi za lijepim Bothino je glavno izražajno sredstvo dinamika, on često na istome tonu izvodi crescenda i descrescenda, oživljujući i obogaćujući time dodatno zvuk koji proizvodi. U drugome planu ostaje agogička razrada, odnosno ona uglavnom ostaje na nijansama, kao da je njegova filozofija o lijepim, pokrivenim i slobodno lelujavim tonovima i postupnim legato frazama u suprotnosti sa žešćim agogičkim zahvatima, žustrim ubrzavanjima ili ganutljivim manirističkim zastajkivanjima, na kakve su nas neki pjevači naučili.

Repertoarni izbor belkantistički je uzoran, od Pollionea u Normi, preko Verdijevih muških protagonista (Radames, Gustavo, Arrigo, Rodolfo u Luisi Miller), do talijanskoga verizma (Des Grieux, Rodolfo, Cavaradossi, Calaf, Turridu, Canio) i zaista prekrasno otpjevane dvije arije Cheniera. Uloge su to sve redom koje sjajno odgovaraju Bothinu tenoru i koje su, u smislu pjevačkih zahtjeva, prilično srodne, što dodatno govori o njemu kao o promišljenu pjevaču koji je pažljivo gradio svoju očevidno iznimno uspješnu karijeru.

Mario-Osvin Pavčević