Vaginini dijalozi

Na prvi pogled (Things You Can Tell Just By Looking At Her), red. Rodrigo Garcia

Raymond Carver zasigurno je bio jedan od najutjecajnijih pisaca osamdesetih godina. A za njegovu literarnu generaciju, koja je stasala u ozračju pomodnih tečajeva kreativnog pisanja, pripovijetka se tretirala kao najbrži i najjednostavniji način za ulazak u književni top ten. No, nije trebalo dugo čekati da odnosi njegovih protagonista, prožeti vječnim seizmičkim podrhtavanjima sumnje i razočaranja, fasciniraju pokretne slike. Nakon gotovo dva desetljeća u kojima su dominirali postmodernisti i dekonstruktivisti, minimalistički rukopis celuloidnih karverovaca nanovo vraća filmu jednostavnost i čistoću. Najprije je ikonoklast Altman u Kratkim rezovima prenio na veliko platno dio Carverova autentičnog univerzuma, transformirajući ga u tragikomični kaleidoskop u kojem nema nikakve spektakularnosti i velikih metafora, nego je naglasak na pažljivo nijansiranim detaljima, gestama i pogledima. Potom njegovu taktiku slijedi Paul Thomas Anderson (šifra: Magnolia), samo što je njegov rukopis neuredniji i siroviji. A taj impresivni karverovski krug zatvara Rodrigo Garcia, sin daleko poznatijeg Gabriela Garcie (Marqueza).

Rukopis njegova debitantskog filma toliko je karverovski da mi se često puta znalo dogoditi da njegov originalni mamutski naslov Things You Can Tell Just By Looking At Her zamijenim sa What We Talk About When We Talk About Love. Imamo, dakle, pet kratkih i labavo povezanih priča o sedam žena — bolesnih (Valeria Golino), slijepih (Cameron Diaz), introvertnih (Amy Brenneman), trudnih (Holly Hunter), razvedenih (Kathy Baker), očajnih (tko drugi nego Calista Flockhart?) i osamljenih (Glenn Close) — koje osluškuju glas srca i upijaju boju glasa jedne gatare, jedne beskućnice, jednog adolescenta, jednog patuljka i osme žene. Jer, Na prvi pogled se na prvi pogled doima po svom senzibilitetu kao da ga je snimila žena. To samo dokazuje da najbolje ženske filmove snimaju muškarci.

Pogled koji govori

Garcia je poput Altmana i Andersona također ambijentirao svoj film u San Fernando Valleyju kao kvintesenciji američke suburbije, samo što je njegov stil daleko koherentniji, emotivniji, smireniji i poetičniji. Jer, bez obzira na moralnu pouku njegova finala da »samo luđak može shvatiti živote žena«, Garcia je nadvladao altmanovski cinizam i Andersonovu katarzičnu žablju metaforiku. Njegov je Los Angeles neuobičajeno tih i miran. Teme njegovih vaginalnih dijaloga nedvojbeno su karverovske: bolest, iracionalnost privlačnosti i stupanj do kojeg žena može samu sebe zavaravati kako bi njome prikrila emotivnu bol. A Carverovoj poetici najviše se približio u priči u kojoj se učiteljica Kathy Baker zaljubljuje u svog susjeda patuljka, koji će joj simbolično darovati bonsai. Ono što ih povezuje odnosi se na izraz lica i poglede u kojima se mogu iščitati unutarnji životi i sudbine njegovih osamljenih junakinja. Jer, dovoljno je promatrati mijene na licu maestralne Glenn Close, kojeg autor uokviruje u krupnom planu, dok joj gatara proriče sudbinu. Tada nam njezin pogled govori mnogo više od karata. Garcia okuplja svoj ženski kor i promatra njihova lica u suzama, u bolnoj tišini, u emotivnoj pogreški, i u beznadnoj samoći. Zato se svaka egzistencija, poput filma, svodi na montažu djelića koji pripadaju drugima. Doduše, prizor u kojem autorova slijepa junakinja čita Marquezov roman Sto godina samoće na Brailleovom pismu može se promatrati kao najiskreniji hommage kojeg je Garcia ispisao svom slavnom ocu. Sve ostalo posveta je prljavom realistu. Tako jednostavan, da jednostavniji ne može biti.

Dragan Rubeša