Totin balkon

Totin balkon

Dolazi Božić. Život se nastavlja. Nadam se novom izdanju »Krhotina«: ta prošlo je trinaest godina otkad su napisane. Slažem dokumente

Prije pet godina, 13. XI. 1997, u sej vrime godišća, objavio mi je »Vijenac« u stotom broju tekst »Ptica mojega jezika«. Taj je tekst bez mojega znanja i privole završio u »Globusu«, a time i u širokoj javnosti. Pretrpjela sam zbog njega daljnje udarce iz niskoga izvora, udarce koji će mi se pisati u biografski pozitiv; a stekla sam iskaze neznanih sklonosti preko mjere zasluženog. Odlučila sam biti primjer općega mjesta, svojevrsni uzorak. Nakon pet godina, dolazi, dakle, opet Božić. Gladni blagdana, produžujući ga unaprijed (jer zakon potrošačkog svijeta i skraćuje unaprijed, tako da je slijedeći dan Božića Uskrs), ljudi pale svjećice na borovima ispred kuća, pokušavajući sudjelovati u univerzumu sreće. Pao je i snijeg. Tek toliko. Na jaglace i jagode koji su procvali u studenom. Kako su se bolesti zarumenjeli obrazi! Možda netko već tuče orahe. Možda kuhinje mirišu po cimetu i vaniliji. Ali ako nema više napora uloženog u sitne kolače, postoje aromatična ulja koja kuće ispunjaju eteričnim surogatima adventskoga daha. I ja sam otvorila bočice cimeta i naranče. Koliko je bilo dovoljno Proustu, meni može biti još manje.

Na slici uz tekst »Ptica mojega jezika« pada snijeg. Vide se pahulje, grob i crnogorica. Fotografija je moja, i snimljena je u trenutku milosti. Grob je također moj. Crnogorica nije. Beskrajna je crnogorica za mene rasla stotinama godina. Oduzeta nam je tisuću devetsto četrdeset i šeste. Nadomještam je svake zime skupo kupujući božićna stabalca iz tuđe šume. Iza mene u tom pogledu stoje stoljeća kriterija.

Između fotografije iz bivšeg »Vijenca« i one koja bi, jednaka, mogla stajati u ovome, postoji bitna razlika. Ona se ne može vidjeti. Nalazi se pod zemljom. Na desnoj strani, ispod desnoga križa, sada leži moja mati. Moja Totka. Totka iz »Krhotina«. Ona koja mi je sve ostavila jer ništa nije imala. Njezina sudbina samo se podudarila s njezinom naravi. Ostavila mi je i Boga. Bog je njezina baština. Ma kako ja bila nesavršena baštinica.

Tko zna koliko će godina proći prije nego ja iskažem njezinu smrt. Možda je nikad neću iskazati. Možda će nam se prije toga smrti sustići. Ali kad je umrla, zatrpana nepravdom kao snijegom, napisala sam joj osmrtnicu. Štoviše dvije, obavijest prijateljima, obavijest za novine. Ova druga gotovo nije dolikovala građanskom svijetu. Smatrajući nezamislivim da se privatno izručuje javnom, Totka je možda ne bi bila odobrila. Ne pitam, međutim, odobrenje. Jer nestat ću. Neće nas pamtiti ni mjesto naše, ako takvo postoji. Osim privatnoga ničim ne raspolažem. Totka je spomenik. Te su osmrtnice posljednje čime mu mogu prostrti podlogu:

Otišla je, dakle, Totka ne dočekavši ni prah otpuhnut s pravde koju sam u njezino ime tražila. Ostavinska rasprava iza nje nije bila potrebna. Stanarsko pravo izgubila je zajedno s nama. Posljednju penziju, kao i sve prethodne, dala nam je još prije nego ih je stekla. Posmrtnu pripomoć uredno je namirila da nitko ne bi s njom imao niti naknadnoga posla.

Jedan veliki krov, prekrivajući blizu petsto kvadratnih metara prostora, ostao je u Prezidu, nad našim zahtjevom. Nad malim dijelom našega zahtjeva. Krov Totine kuće, o kojoj je u »Krhotinama« bilo mnogo riječi. Kuće u kojoj je moja mati odrasla. Kojoj su Talijani opljačkali čarobni inventar. Kojoj je vlasnik, Totin muž Nene, umro od poniženja. Koju je hrvatska država, ne pitajući nas ništa i ne obavijestivši nas ni o čemu, iz podržavljenoga vlasništva, već jednom oduzetu i otetu, prenijela u temeljni kapital (mješovitog hrvatsko-slovenskog) poduzeća. Bez naplatnog procesa, oštetivši sebe materijalno, a moral i tako nije mogla oštetiti. Država je međutim raspisala prijave zahtjeva za povrat imovine. Na službenim formularima. Na koje su uredno udareni žigovi s brojem, datumom i firmom »Vlada Republike Hrvatske«. Tako je država saznala sve što se traži i čemu treba onemogućiti povrat. Zatim su te predane prijave negdje potonule i o njima nije više bilo govora. Dakako da su kućni primjerci sačuvani. Kuću koju smo uredno prijavili, poduzeće, na čelu sa Slobodanom Milovanovićem, posljednjih godina nije rabilo drugačije nego podiznajmljujući je: za svotu koja je premašivala penzije zaslužnih intelektualaca. Bila je dakle posve raspoloživa za povrat. Zatražila sam reviziju pretvorbe i privatizacije. Ako nekoga ubiješ i on je mrtav, smrt je posljedica. U zakonu o pretvorbi i privatizaciji posljedica je zakon. Uneseno je, dakle, zakon je. Tu je država prevarila tisuće svojih građana. Za pola stoljeća ponovila se samo rima. Prazna kuća mogla se unijeti u moj osnovni kapital, moj i obitelji koju zastupam. Ali zar se od nas nije očekivalo samo jedno: da nas više nema? A da li je uopće i prošlo pola stoljeća? Ili je to nestvarni dio devetstogodišnjeg sna, pa je možda još uvijek četrdeset i šesta? Kad sam saznala da rukovodstvo kupuje dionice poduzeća (Mercator Nanos OOUR Opskrba Čabar), pa će moja kuća postati tuđe privatno vlasništvo, postavila sam sudski zahtjev za zabranom promjene vlasničkog statusa, za »plombom«, dok se, ovako ili onako, ne dovrši revizija pretvorbe. Jer kuća koja je otvorena zaduživanju ili prodaji udaljuje se od mogućnosti povrata. Tisuće primjera poznato je iz medija. Sud je od mene tražio dokaze da direktor čabarskog »Merkatora« kani otuđiti ili zadužiti kuću. Kao da mi je dužan ispovijed! Sutkinja Brankica Malnar odluku je donijela protiv plombe. I to uz tvrdnju da je proces revizije pretvorbe završen. Od Fonda za privatizaciju dobila sam potvrdu da proces nije završen. Nju sam priložila žalbi na višu instancu, Županijskom sudu u Rijeci. Predsjednik Vijeća Ivan Vučemil potvrdio je nižestupanjsku presudu. I najmanja proceduralna pogreška inače je dovoljna da se i ubojice nađu na slobodi. U ovom slučaju nije bilo tako. Vjerojatno ishod revizije ne bi ništa izmijenio na stvari. Jer je pretvorba i privatizacija grijeh struktura kojemu po cinizmu malo što ima ravno. Ali zar i ubojstvo, kao postupak pravne države, nije ritual? Imam li pravo zahtijevati da nož bude nabrušen i čist?

Tužit ću se sada na sve više instance koje mi preostaju. Neka svatko dovrši svoj posao. Neka se svi autori potpišu. Zemljopis su mi oduzeli, time su me uputili na povijest. To je jedino što mi preostaje i što mogu obećati.

Dolazi Božić. Život se nastavlja. Nadam se novom izdanju »Krhotina«: ta prošlo je trinaest godina otkad su napisane. Slažem dokumente. Na primjer odbijanje Republike Slovenije da mi vrati ono što nam tamo pripada: jer je Slovenija sve vratila još u (našem) ratu, kad za to nisam znala. Zakasnila sam. Bože moj! Nikada nisam tražila više nego doprijeti do zakona. Imala sam u danim trenucima ono što bi se, dnevnim jezikom, moglo nazvati snažnim vezama. Dimitrij Rupel i ja imamo baku i djeda koji su brat i sestra. Nikada nisam pokušala upoznati svoga rođaka — što bih svakako bila učinila da je bio bez vlasti i moći. Jedan od predsjednika hrvatskog Sabora bio mi je kolega, gotovo prijatelj. Nikada se nije ni kod koga zadužio u moje ime, ni kad sam za druge tražila tešku pravdu. Ministar kulture, dugogodišnji znanac, suradnik, gotovo prijatelj, ostavio je takav trag u životu moje obitelji da bi ga, zajedno s prethodno spomenutim, valjalo historizirati. Tko je kriv meni što sam sumnjive naravi! A tek što nas je mnogo!

Moja Totka! Ne uzimam ih ozbiljno. Ali ne mogu biti sasvim mrtva dok sam još živa. Moram se malo koprcati. Oprosti mi što sam te izručila javnom pogledu. Ali kao što si ti prethodila meni, Tebi su prethodili mnogi. Ne želim da budu zaboravljeni. Po meni kruže njihovi genetski zapisi, meni je bila namijenjena njihova duga muka. Meni je bio namijenjen Totin balkon. Ova je rečenica njegova ograda. Ne valja se na nju prejako nasloniti. Prijeti slobodan pad. Ali koga u Hrvatskoj 2003. očekuje sloboda, a koga pad?

Željka Čorak