Sve po starom

Sve ili ništa (All Or Nothing), red. Mike Liegh

»Što se uopće može učiniti sa zemljom u kojoj su jedini najatraktivniji izvozni proizvod oduvijek bili glumci?«, cinično se zapitao američki pisac Gore Vidal, aludirajući na nezavidan ekonomski položaj Velike Britanije. Rješenje Vidalovih dvojbi veoma je jednostavno: treba ubrzati proizvodnju. A u tome je britanski film oduvijek bio nenadmašan. Nekoć su njegov najprofitabilniji izvozni artikl bili glumci koji su se afirmirali na kazališnim daskama i koji se nikad nisu uspjeli osloboditi teatarskoga balasta (Laurence Olivier and comp.). Danas su to neglumci (Brenda Blethyn, Peter Mullan), stasali na britanskom socijalnom valu, čiji je univerzum bio i ostao ograničen na tmurnu atmosferu londonskog East Enda sa njegovim prljavim spavaonicama, uličnim nasiljem i pabovima čije su nostaglične interijere razorili automati za poker i karaoke-večeri okupane prodornom neonskom svjetlošću. Najprije ih je uništila politika Lady Thatcher. A dodatni im je šamar opalio Mr Blair, nakon čega je postalo evidentno da je njihova klinička depresija neizlječiva.

Najiskreniji autorski komičari

Tmurnu i depresivnu svakodnevicu zaključanu u poštanskom sandučiću s opomenama za neplaćene račune i reklamnim lecima koji najavljuju posebne popuste za kupnju u lokalnom diskontu utjelovljuju Mike Leigh i Ken Loach kao njezini najutjecajniji, ali i najiskreniji autorski kroničari. Ne računajući na ispolitiziranost Loacheva rukopisa, njihovi su tematski interesi posve identični. Obojica se koriste identičnim stilskim metodama, koje funkcioniraju kao inteligentni spoj fikcije i doku-drame. Ono po čemu se oni razlikuju u svom vječnom baratanju različitim stupnjevima očaja koji proizvodi siromaštvo svodi se na odnos prema njihovoj glumačkoj ekipi. Jer, dok se Loach koristi improvizacijom ne bi li se njome distancirao od konvencionalnih glumačkih stilova i kreirao realističniji oblik glume, Leigh primjenjuje istu improvizaciju kako bi naglasio fizičke idiosinkrazije protagonista. No, pametnom gledatelju dovoljan je letimični pogled na isprano lice taksista u filmu Sve ili ništa da mu probudi asocijacije na umorna bassett-hounda. A one koji to nisu odmah shvatili autor pokušava podsjetiti junakovim simboličnim prezimenom (Phil Bassett). No, Philova sudbina bitno se ne razlikuje od one koju je proživljavala Cynthia u Tajnama i lažima. Samo što Cynthijin sweetheart ovdje zamjenjuje Philov fuck off. A ono što je Tymothiju Spallu u Tajnama i lažima bio objektiv njegova fotografskog aparata, to je u Sve ili ništa bio retrovizor njegova taksija. No, nastave li Brenda Blethyn i Leighov kućni glumac Tymothy Spall portretirati likove očajnih gubitnika koji su sebi već odavna priskrbili ekskluzivno pravo na patnju, postoji velika bojazan da oboje srozaju svoje portrete na najobičniju karikaturu. Jer, ovo je već šesta Spallova uloga očajnika u Leighovu opusu, izuzev one u njegovu prethodnom filmu Topsy Turvy, koji je najavio autorov dugoočekivani odmak od socijalnih tema. Barem na tren. Jer, nakon te ugodne promjene Leigh se u svom najnovijem filmu Sve ili ništa opet vraća radničkim obiteljima i grotesknom ansamblu njihovih susjeda.

Umjetnost preživljavanja

Nažalost, Philovi susjedi i prijatelji svedeni su na puke statiste i Leigh im ne ostavlja dovoljno prostora, premda se dramske erupcije zbivaju i u njihovim životima, kad susjedina kći obavještava momka da je ostala trudna. No, autor je nadasve usredotočen na Philovu otužnu obiteljsku svakodnevicu, koju paraju bolni i repetitivni zvuci violončela, svedenu na umjetnost preživljavanja. Žena mu je zaposlena kao blagajnica u supermarketu i nije kadra prebroditi nepodnošljivu letargiju koja je zahvatila članove njezine obitelji. Njihov korpulentni nezaposleni sin vječno se izležava na trosjedu, tamaneći fish & chips. A njegova korpulentna kći zarađuje bijedno kao čistačica u staračkom domu. No, njihovi su očaji i naši očaji. Njihovo je beznađe i naše beznađe. Njihove su gaće na štapu i naše gaće na štapu. Jer, Leigh dobro znade da su njegove teme univerzalne. Zato će tek u ponekoj sekvenci začiniti njihovu depresiju dostatnom dozom tragikomičnog humora, koji počiva na Allo Allo-estetici (karikaturalni prizor s antipatičnom Francuskinjom). Smijemo se, ali s knedlom u grlu. No, Leighovi završeci u svom su sirovom naturalizmu više promatraju kao katarza nego kao iskupljenje. Ono što je u Tajnama i lažima bila proslava rođendana, to u Sve ili ništa znači bolnička soba. No, kad njegov uplakani junak kaže u tom presudnom trenutku svojoj ženi, »Voli me, jer sve drugo nema nikakva smisla«, njegove riječi zvuče prokleto uvjerljivo. Sve ili ništa?. Sve ostaje isto. Ili, ništa se promijenilo nije.

Dragan Rubeša