Strujni krugovi i oblaci od čelika

Strujni krugovi i oblaci od čelika

Iako će Rim i nadalje mamiti posjetitelje ponajprije Vatikanom, brojnim muzejima, krcatim umjetninama, i arhitektonskim spomenicima iz svih razdoblja, napose antike i baroka, kada je bio istinsko središte svijeta, novi bi ambiciozni projekti, na tragu provjerene Bilbao-kombinacije atraktivnih sadržaja (po mogućnosti muzeja) i ekspresivnoga dizajna, trebali u skoroj budućnosti najsjajniju akumulaciju povijesti kulture i civilizacije dopuniti suvremenim arhitektonskim rješenjima.

Suvremeni su gradovi, te najveće i najkompleksnije ljudske tvorevine, suočeni s izazovima postindustrijskog društva 21. stoljeća — nezaustavljivom globalizacijom, akcelerirajućim prirastom stanovništva i strelovitim razvojem informacijsko-komunikacijskih tehnologija, pokrenuli opsežne urbane transformacije koje dramatično mijenjaju izgled i strukturu ne samo novih brzorastućih aglomeracija Dalekog istoka nego i tradicionalnih svjetskih središta — europskih i američkih metropola. Proces modernizacije ogleda se podjednako u rekonstrukciji povijesnoga središta, kao i u bujanju beskonačnih predgrađa, a glavni generatori urbanog razvoja postaju veliki infrastrukturni zahvati i javne građevine namijenjene industrijama kulture, zabave i slobodnog vremena. Upravo tim tipologijama pripadaju grands projets francuskoga predsjednika Mitteranda, koji su u osamdesetim godinama prošlog stoljeća obilježili procvat francuske arhitekture i njezinih gradova, napose Pariza, kao i milenijski graditeljski pothvat na britanskom otočju, što je pored Londona potaknuo urbanu regenaraciju zapuštenih predjela mnogih britanskih središta. Jedan od najuspješnijih recentnih gradograditeljskih procesa inicirale su Olimpijske igre u Barceloni 1992, a trenutno je najveće svjetsko gradilište ponovno ujedinjeni Berlin, u kojem je u posljednjem desetljeću, uz sudjelovanje najpoznatijih svjetskih arhitekata, poduzeta jedna od najopsežnijih urbanih rekonstrukcija u novijoj povijesti.

U odnosu na vodeće europske prijestolnice, koje su već pokrenule znakovite urbane transformacije, Rim je nešto kasnije prihvatio izazove novoga milenija. Najvećem se svjetskom muzeju na otvorenom, hiberniranu u vlastitom mitu vječnog grada, pojam modernizacije dugo činio paradoksalnim pa i opasnim za njegovu karizmu jedinstvenoga povijesnog grada. No gradski su oci shvatili da u bespoštednoj utakmici između svjetskih metropola ne mogu više igrati isključivo na kartu povijesti. Iako će Rim i nadalje mamiti posjetitelje ponajprije Vatikanom, brojnim muzejima, krcatim umjetninama, i arhitektonskim spomenicima iz svih razdoblja, napose antike i baroka, kada je bio istinsko središte svijeta, novi bi ambiciozni projekti, na tragu provjerene Bilbao-kombinacije atraktivnih sadržaja (po mogućnosti muzeja) i ekspresivnoga dizajna, trebali u skoroj budućnosti najsjajniju akumulaciju povijesti kulture i civilizacije dopuniti suvremenim arhitektonskim rješenjima. Do aktivnijeg odnosa prema imperativu modernizacije došlo je uoči jubilarne 2000, kada je proveden niz spektakularnih natječaja, koji su vječni grad pretvorili u radionicu inovativnih ideja. Većina je njih još u papirnatom stadiju, a realizirani su, doduše važni, ali manje provokativni komunalni zahvati te uređenja trgova i javnih prostora grada, što je omogućilo kvalitetniji prihvat brojnih hodočasnika i posjetitelja tijekom jubilarne godine.

Rehabilitacija bazilike sv. Pavla

Urbana tekstura Rima harmonija je punog i praznog, izgrađenih volumena tipološke raznolikosti i otvorenih prostora iznimnoga morfološkog bogatstva. Vitalnost njegove urbane supstancije zasnovana je na povijesnom kontinuitetu javnoga gradskog prostora i njegovoj transformabilnosti i prilagodljivosti novim funkcijama. U nizu recentnih intervencija u otvorenim prostorima, od uređenja važnih trgova i parkova, poput rehabilitacije okoliša bazilike sv. Pavla izvan zidina, do postave staklenih high-tech telefonskih govornica, moj je favorit pješački most iznad ceste Via Leone XIII, što spaja prometnicom razdvojene polovice parka Villa Doria Pamphili. Rješenje autora Massima d’Alessandra i Gabriela del Mese iz Arupova studija prerada je nagrađene ideje na natječaju za most ispred bazilike sv. Ivana Lateranskog, iz koje je preuzeta lučna tlocrtna osnova, dok konstrukciju čine dvije dijafragme, horizontalne i vertikalne rešetke iz čeličnih cijevi. U duhu Arupove jasne konceptualno-konstruktivne dinstinkcije različitih dijelova strukture izvedeno je razdvajanje hodne betonske plohe, s ukomponiranom odvodnjom i rasvjetom, od nosive konstrukcije. Most se svojim ekspresivnim konstruktivističkim oblikovanjem odlično uklopio u krajolik jedne od najljepših rimskih oaza zelenila.

Rimska milenijska crkva

U povodu velikog jubileja Svete godine proveden je i arhitektonski natječaj za idejno rješenje Rimske milenijske crkve 2000. sa svrhom propitkivanja suvremenoga karaktera sakralnosti na početku novog tisućljeća. Na natječaj, koji je dobio veliki publicitet u javnosti, bilo je pozvano šest svjetskih arhitektonskih majstora: Ando, Behnisch, Calatrava, Eisenman, Gehry i Meier. Prvonagrađeno je rješenje Richarda Meiera, što se nalazi u završnoj fazi izgradnje, kompendij suvremenih oblikovnih pristupa sakralnoj tipologiji što objedinjuje ideje luka, kupole, vertikale i usporednih zidova s igrom svjetla. Američki je arhitekt autor i projekta za novi Muzej Ara Pacis što će udomiti znameniti starorimski spomenik iz 1. stoljeća p. n. e. Prema Meierovoj zamisli, koju su studenti arhitektonskog odjela sveučilišta La Sapienza oštro napali kao čin losandželizacije Rima, izgradnja je muzeja paradigma reorganizacije i uređenja susjednih gradskih ulica i trgova između obale Tibra i Augustova mauzoleja.

Od niza natječaja posljednjih godina za kapitalne gradske projekte prvi koji je doživio realizaciju, simbolizirajući tako početak onoga što kritičari prozvaše renesansom rimske arhitekture, kompleks je koncertnih dvorana Rimski auditorij Renza Piana, smješten pored Olimpijskog sela i Nervijeve Palače malih sportova iz 1960. Grad glazbe, komponiran od triju koncertnih dvorana, biomorfnih volumena što asociraju na velike kukce, figurira kao kontrapunkt budućem Nacionalnom centru suvremenih umjetnosti, drugom važnom sadržaju u sklopu ambiciozno zamišljena Umjetničkog parka u sjevernoj gradskoj četvrti Flaminio. Prema pobjedničkom natječajnom rješenju iz 1999. Zahe Hadid, jedne od najutjecajnijih arhitektica današnjice, predviđena je rekonstrukcija stare vojarne Montello, sagrađene 1906. za radionicu automobila, u polifunkcionalni centar s muzejem umjetnosti 21. stoljeća, muzejem arhitekture, prostorima za kulturne aktivnosti i multimedijsku edukaciju te smještajem i studijima za gostujuće umjetnike. Modeliran u maniri radikalnih prostornih eksperimenata Zahe Hadid, centar je više istkan nego dizajniran, zamišljen kao kampus s autonomnim strukturama za pojedine sadržaje, međusobno povezanim zmijolikim eleviranim pločama s ustakljenim krovom. Vrpčasti elementi kližu jedni iznad/ispod drugih, uvijaju se i zapleću poput cestovnih petlji, a sustav njima paralelnih krovnih nadsvjetala naglašava infrastrukturni karakter zdanja koje u petoj fasadi, važnoj u gradu na sedam brežuljaka, evocira izgled strujnih krugova. No to nije simbolizacija digitalne tehnologije, nego prije anticipacija prilagodbe muzejske tipologije nekom budućem vremenu u kojem će razvoj znanosti donijeti nove oblike percepcije.

Polje sa strujama

Autorica sama opisuje svoj rad kao polje sa strujama, za koje je nadahnuće mogla pronaći u nepreglednim zmijolikim procesijama turista što kruže oko ruševina na starorimskom forumu: oblikovna neobičnost centra priziva fluidnost Saarinenova TWA terminala na Aerodromu Kennedy i Aaltov dizajn za Finski paviljon na njujorškoj Svjetskoj izložbi 1939, a stube i rampe Piranesija, dok je kompleksni formalni outlook refleksija neizmjernog rimskog obilja najrazličitijih artificijelnih i prirodnih oblika, od antičkih redova i lukova, preko prpošnoga baroka do stroge pravocrtnosti EUR-a i odjeka sveprisutnih pinija razasutih po brežuljcima na horizontu. Unutrašnji galerijski prostor slijedi uzgibalost vanjskih volumena, a umjesto uobičajenog nizanja identičnih prostorija galerija je strukturirana u finom nenametljivu ritmu izmjene konveksija i konkava, dok su zidovi neznatno skošeni.

U neposrednom susjedstvu Centra umjetnosti, čije je otvaranje predviđeno za 2005. godinu, planirana je izgradnja novoga sjedišta Talijanske svemirske agencije prema natječajnoj zamisli Massimiliana Fuksasa. Staklena prizmatična forma podijeljena je u tri paralelna, sadržajno različita režnja. Prvi, okrenut glavnoj ulici, neproziran je i fiksan, a sadrži uredske prostore, središnji je transparentan i fleksibilan na način da je kontaminiran prostornom ekspanzijom treće zone, koja je translucentna i namijenjena posjetiteljima. Ovdje je Fuksas unutar prizmatičnog volumena zamislio dva kontinuirana poteza što ocrtavaju zaobljene obrise multimedijske dvorane, kafeterije i izložbenog prostora, koji u eksterijeru simboliziraju dinamične aktivnosti svemirske agencije.

Drugi je Fuksasov projekt za novi Kongresni centar situiran u sklopu kompleksa EUR, Mussolinijeva sna o »trećem Rimu«, na čiju se racionalističku arhitekturu iz tridesetih (Liberina Kongresna palača, Centar talijanske kulture poznatiji kao Kvadratni koloseum i dr.) nadovezuje vanjskim translucentnim staklenim kontejnerom. Unutar njega Fuksas je kreirao oblak od čelika i teflona, protkan gustom čeličnom mrežom nošenom užadi razapetom između poda i stropa, koji sadrži auditorij sa dvije tisuće mjesta i dvorane za sastanke. Bude li projekt ikada realiziran, osvijetljeni će oblak noću transformirati građevinu u magični vibrirajući objekt što dinamizira neposredni okoliš.

Izdašnu ponudu rimskih galerija i muzeja obogatit će dogradnja Nacionalne galerije moderne umjetnosti prema projektu švicarskoga tandema Diener & Diener, koji svoju intervenciju signaliziraju transparentnom trodimenzionalnom fasadom s regalom skulptura u prvom planu te proširenje Gradske galerije moderne i suvremene umjetnosti prema zamisli francuske arhitektice Odile Decq u sklopu nekadašnje pivovare Pironi. Projekti i vizije za brojne rimske lokacije, od kojih je ovdje prezentiran samo dio, naznaka su nove suvremenije slike vječnoga grada, no pravi je izazov njihova materijalizacija u realnom prostoru grada.

Vinko Penezić