Strah od komedije

Uz premijeru TV-filma Ante se vraća kući Ognjena Sviličića

Komedijom Da mi je biti morski pas (1999), koja je naišla na pozitivne reakcije i kritike, i publike Ognjen Sviličić zasluženo je došao na glas kao jedan od najdarovitijih hrvatskih filmaša mlađe generacije. Ponesen tim uspjehom, nedugo je potom u raspravi o kriterijima dodjele sredstava za filmske projekte ustvrdio da bi jedini kriterij trebao biti uspjeh redateljevih prethodnih ostvarenja (navlastito u publike), stavljajući sebe u ulogu jednog od glavnih favorita. Iako je poticaj za tu tvrdnju bilo ispravno stajalište kako višegodišnje čekanje na sljedeći projekt može dovesti do bitna, pa možda i nepopravljiva, zastoja u razvoju mlada autora, žustrina i brzopletost možda svojstvene njegovim godinama navele su ga da i ne pomisli na činjenicu kako ni najveći ni najkomercijalni režiseri najčešće nisu bili pošteđeni promašaja, te da je tek neznatan postotak njih imao odriješene ruke da napravi sljedeći film bez obzira na to o kakvu se projektu radilo.

A nakon premijere njegova jednosatnog TV-filma Ante se vraća kući u nedjelju 8. prosinca na Prvom programu HTV-a u elitnom terminu u 21.10 moglo bi se zaključiti da bi on na sljedeći projekt po vlastitim kriterijima morao vrlo dugo čekati. Ne konstatiram to sa zluradošću, nego sa žaljenjem, jer Sviličić ovdje nije bitno slabije režirao no u svom cjelovečernjem prvencu, nego je do neuspjeha po mom mišljenju dovela kriva koncepcija koja nije samo njegov promašaj nego je plod nekih pogrešnih mjerila sredine u kojoj živimo. To ozračje, koje nije karakteristično samo za filmske i televizijske krugove i koje ponajprije stvaraju mediji željni senzacija, nakon početnih uspjeha promovira mlade ljude u instantne veličine da bi ih nerijetko kasnije s jednakom žestinom odbacilo i napalo. A Sviličić je nedvojbeno nakon cjelovečernjega prvenca bio takva zvijezda, te je upravo zbog takva osjećaja odbijao sve prigovore na svoje autorske odluke držeći da već zna sve, te da nitko nije dovoljno kvalificiran da mu relevantno prigovori. Zbog toga je i projekt Ante se vraća kući iz crnohumorne komedije u posljednji trenutak, neposredno prije snimanja, postao neka kombinacija gotovo relističke drame i trilera s ponekim elementom humora.

Zalutala groteska

No takva bi promjena zahtijevala još korjenitije preinake prvobitne priče no što su izvedene u konačnoj, snimljenoj verziji, gdje mnogi elementi koji imaju opravdanja u stilizacijama komedije djeluju neuvjerljivo. Najizrazitiji primjer toga jest činjenica da se bogatstvo protagonistice, zapravo novac njezina supruga, koji ona troši na mladoga ljubavnika, temelji najvećim dijelom na krivotvorenju bugarskih leva, koji se onda prodaju jednom od bugarskih mafijaša, što je bitan element zapleta. To bi trebalo u neobičnu ljubavnu ili erotsku dramu unijeti elemente suspensa, ali apsurdnost takva posla, koja u komediju unosi primjerene joj elemente groteske, ovdje djeluje kao potpuno strano tijelo. Isto tako i glavni likovi (uz spomenutu ženu opsjednutu neuobičajenim seksom, ali i novcem — mladi ljubavnik pristigao na studij iz najveće zabiti i njegov rođak) zamišljeni su za potrebe komedije više kao tipovi nego kao potpune osobnosti, što je nedvojbeno i glumcima donijelo niz teškoća u interpretaciji. Najteže je svakako bilo Davoru Svedružiću, koji je i imao najveću ulogu Ante, pa se nije potpuno snašao u uklapanju tih tipskih elemenata i onih potpuno drugačijih, koji su njegov lik pokušavali oživotvoriti nijansama i motivacijom s težištem na elementima koji su trebali od protagonista stvoriti životno uvjerljivu osobu. Ostalo dvoje imali su ipak lakši zadatak, jer i u tom promijenjenom konceptu nisu morali biti (iako bi naravno bilo bolje da su bili) potpune osobe, nego su mogli funkcionirati i kao tipovi koji određuju Antinu sudbinu. Tako je Mia Begović bila vrlo uvjerljiva kao femme fatale, dok je Josip Zovko gradio ulogu rođaka na komičnim elementima, u čemu je i imao najviše uspjeha. Ipak to nije bilo dovoljno da nas uvjeri kako je Sviličić opravdano odustao od komedije.

A da se Sviličić ne želi vezati uz komediju, bilo je jasno već onda kada je nakon uspjeha Da mi je biti morski pas odbio ponudu da s likovima iz toga filma napravi humorističku seriju, što je zapravo velika šteta, jer bi s takvim likovima i umijećem u komičnom oblikovanju svakodnevnih situacija Splita i njegova zaleđa najvjerojatnije napravio daleko bolju seriju takve vrste od svih koje smo vidjeli u posljednjih petnaestak godina. Iako je naravno legitimna njegova želja da svoje umijeće pokaže i u drugim žanrovima, apriorno odbacivanje komedije može biti kontraproduktivno, kao što je to pokazao i njegov novi TV-film. No, njegovo zaziranje od komedije vjerojatno je posljedica i načina na koji se komedija doživljava i u naših filmaša i kritičara, koji je tretiraju kao nižu vrstu, iako je očito da je upravo nju najteže uspješno napraviti, jer su dobre komedije i u nas, ali i u svijetu, mnogo rjeđe od dobrih filmova drugih žanrova. To je pokazatelj hrvatske preozbiljnosti na krivom mjestu, jer je pravljenje dobre komedije itekako ozbiljan posao. Ujedno podcjenjivanje komedije jest i podcjenjivanje publike, jer su gotovo svi hrvatski filmovi koji su od stjecanja neovisnosti privukli veći broj gledatelja bili komedije ili filmovi u kojima su bili vrlo naglašeni i elementi humora.

A da podcjenjivanje publike (možda i nesvjesno) postoji i na još jednoj razini u ljudi koji se na ovaj ili onaj način bave pokretnim slikama (i onih koji o tim djelima pišu, ali i samih autora) pokazuje i odnos prema ostvarenjima prikazanim na malom ekranu, bez obzira jesu li to filmski li televizijski radovi. O filmu se ozbiljno (bez obzira pozitivno ili negativno) govori ili piše jedino kad se on prikazuje u kinodvorani, a ne kad se prikazuje na televiziji, dok se ono što je za mali ekran izravno i rađeno najčešće i ne spominje, bez obzira na to što se u kinodvoranama vrlo često okupi zanemariv broj gledatelja, dok gotovo svaki naš igrani film (cjelovečernji ili televizijski) privuče barem milijun gledatelja.

Zato mislim da je za nevelike domete Ante se vraća kući čak mnogo više krivo takvo ozračje no sam Ognjen Sviličić, od kojega i dalje treba očekivati vrijedan prinos hrvatskoj kinematografiji, ali i televiziji.