Sretan Božić!

Sretan Božić!

Kad gledam Gent izdaleka, on mi je prihvatljiviji danas, na Božić, nego kad sam u njemu bio. Ljepši je, od vuka se pretvorio u janje, držim ga na dlanu kao što svetac zaštitnik miluje grad prstima. A kad sam bio u njemu, svirala je nesnosna glazba u katedrali

Ulice su bile krcate psećeg dreka i alkoholne povraćevine na ulici. Kondukter mi je istrgao kartu iz ruke u znak dobrodošlice. Jedan pripiti prosjak pljunuo u lice nezadovoljan dobivenim sitnišem. I umalo sam završio na lomači.

Velike drvene klompe svih veličina vise na ulazu u grad, i ne izaberete li točan broj, niste za Gent.

Tako sam i ja u premalim cjepanicama nabasao na spomenik. Trg se zove Groot Kanon, sudeći po krhkom sjećanju. Pogledam gore. Po čemu je taj čovjek raširenih ruku tako znamenit? Zašto je od bronce? Zašto se protegnuo u visinu? Stojeći malen odozdo, ne čini mi se da je to avansiranje i zaslužio. Kao uvijek, vezujem vlastitu nevjericu uz spomenike grada. A onda i uz katedralu Saint-Bavon koja posjeduje možda najveću sliku zapadne umjetnosti. Mistično janje Van Eyckovih, zbog koje sam i došao: Hubert ju je započeo pa umro, Jan završio nakon trinaest godina taj spomenik bratske ljubavi i također, s vremenom, nestao. To je bilo ujesen srednjega vijeka. A sada tiho svira sakralna glazba koja stvara lijep ugođaj za posjetitelje, i to je još jedna od sablažnjivih europskih proteza: katedrala Saint-Bavon sama sebi nije dovoljna, nego je valja ozvučiti, izmisliti sintezu zvuka i svjetlosti, show, učiniti privlačnom za turiste koji doista nahrupljuju u gomilama. Nitko da se stiša; bar iz poštovanja. Da su ušli i talibani, bilo bi mi draže, nekako primjerenije, uostalom, etimologijski su oni studenti teologije. Barem bi izuli cipele na ulazu jer se ne osjećaju kod kuće, na sigurnom terenu, gdje ih golicaju golemi Budini kipovi. Pomisle li nešto razorno učiniti, nemaju nikakvu zgodnu priliku. Iz sigurnosnih razloga, poliptih Mistično janje premješten je iz kapele Vijd u krstionicu i zaštićen oklopom stakla. I to je opravdan, mada temeljni nesporazum ovog mjesta: zna se da poliptih ima svoj genius loci, da je rađen u odnosu na lom svjetlosti vitraillesa iz kapele Vijd, postavljen baš na određeno mjesto, a poslije odnesen zbog »sigurnosnih razloga« u dno katedrale i umjetno osvijetljen... Tako je nastala sasvim nova situacija. Slika je umorena, veze između anđela Gabrijela, Djevice Marije i drugih likova više ne postoje, svi su udaljeni i bačeni na periferiju. Upropaštena je svjetlost, unutrašnji blijesak, sve ono po čemu slika postoji. I sjever, taj vlažni, hladni, gljivični kut svjetla donosi nepopravljivu žalost.

Kad Dürer zanijemi

Želio sam imati, pred slikom, bar minutu šutnje za sebe. No nitko mi je olako ne prepušta, komemoracije se odvijaju na drugom mjestu. Posvuda okolo žamor turista uz rasprskavajuće bljeskalice. Spopala me ljutnja umjesto nebeske kontemplativnosti kojom platno zrači, okrznuo sam ga očima i skrenuo prema apsidi da ne gledam više taj pokvareni raj. Otišao sam radije razgledati kapelu Vijd, njezino nesuđeno, prazno mjesto, i zamišljati kako je Dürer jednoga dana ovdje došao i zanijemio, ostao satima stajati. Razumijem ga, i sam sam krenuo na put, prošao tisuće kilometara radi viđenja mističnog Janjeta, a sad stojim pred praznim platnom, zapravo, spremam se razočarano otići iz katedrale, iz Genta, nakon desetak žalobnih minuta. Ništa me nije poslužilo, ništa se nije pomaknulo, kamoli sreća. I morat ću kad tad nadoknaditi taj gubitak.

Stoga sam se slici vratio baš danas, na Božić, i zamišljao je na njezinom pravom mjestu, u kapelici Vijd. Otvorio oči za svjetlost drugoga svijeta. Čudesno lijepe su slike u kojima ima bezgraničnog trajanja i još više glazbe. Vrijeme u slici tako uvijek otpočinje, nikad nije dovršeno, vječna je fešta. Uživao sam u svakom prizoru poliptiha, zemaljskoj ekstazi livade na kojoj sam pobrojao četrdeset i dvije vrste biljaka, grmova i stabala. Čitao na licima svetaca, apostola, evangelista, patrijarha, njihovo trpko iskustvo, zanosio se rukom koja je tako čulno naslikala njihove tabane, grive konja, kose djevica, tkanine, dragulje, odsjaje s oklopa vitezova, sagova, pokućstva, kapljica s fontane, stijena, dvoraca i zvonika... Smisao dvije tisuće godina kršćanstva nalazi se u Mističnom Janjetu, smisao unutrašnjeg, bolnog i, uslijed te proživljene boli — vedrog čovjeka.

Živo janje

Svejedno, čudim se vlastitom udivljenju, zašto nekim čudom zaboravljam grubost Genta i svoju muku, praktične nezgode vezane uz sliku? Zbog bjeline janjećeg runa koje ne bi obijelio nijedan bjelilac? Donjeg odsjaja starozavjetne krvi otkupljenja koja na podestu pridržava bjelinu nevine životinje? Na postavljenom oltaru usred livade mogao je biti uzdignut sam Isus Krist, a to što se pojavilo janje i što se tako kumulusno runi, otajstvena je preobrazba. Ikhthys. Isto tako, na tom je mjestu mogla stajati i velika riba, naslikana filigranski vjerno i pomno realistički. Međutim slikar je htio da se simbol uvuče u kožu janjeta i nastavi živjeti njegovim životom. Da se radost mistične objave utjelovi u ovčici. Zamislite sada da se to isto janje pojavi u štalici na Božić, među drugim nježnim životinjama koje su se došle pokloniti tek rođenom Bogu u kolijevci na slami. Da skakuće i zvoni zvončićima oko vrata kao što sam ga čuo jednom na Vidovoj gori, skrivenog u grmu; plašilo se svega, ne i blistave majčine bjeloočnice. Sve je to zamislivo zahvaljujući podvostručenju, magičnom životu simbola. Janje je živo koliko je Krist u njemu živ. I postoje uvijek dva svijeta, a ne samo ovaj ovdje na koji smo nekom zabunom svedeni. Tako vrijeme uvijek otpočinje i završava kao slavlje, više ne izmiče nikomu. Božić Van Eyckove slike doista je sretan.

Dražen Katunarić