Spajanje alkemije i perfekcije

Spajanje alkemije i perfekcije

Watchmen (Promatrači, crtač David Gibbons) njegovo je najpoznatije djelo u kojem je povijest drugoga dijela dvadesetog stoljeća opisana u svjetlu pretpostavljene američke pobjede u ratu u Vijetnamu, nakon čega je Nixon proglašen doživotnim predsjednikom Sjedinjenih Država

Mnogi neupućeni posjetitelji strip-festivala potkraj osamdesetih bili su zbunjeni pred prizorom čovjeka, što je dugom kosom i bradom kao i cjelokupnom pojavom podsjećao na ocvala hipija iz šezdesetih, koji je nevoljno potpisivao autograme bezbrojnim obožavateljima što su se tiskali oko njega i s neskrivenim izrazom dosade na licu novinarima koji ga nisu prestajali opsjedati odgovarao uvijek jedno te isto: »Ja samo pišem stripove.« Čovjek se zvao Alan Moore, profesionalni strip-scenarist po zanimanju, a razlog njegove slave koju ni sam nije očekivao bio je planetarni uspjeh stripa Watchmen, koji je prema njegovu tekstu crtao David Gibbons. Nakon tadašnjega kratkotrajnog pojavljivanja u javnosti Moore se potpuno povukao, više nije dolazio na strip-festivale, vratio se u rodni grad i nastavio vrlo anoniman život družeći se s istim ljudima s kojima se družio u gimnaziji. No, potkraj devedesetih i početkom novoga stoljeća Moore je ponovo izložen svjetlima reflektora, ovaj put još snažnijim. U međuvremenu su braća Albert i Allen Hughes snimili uspješan film prema njegovu strip-romanu From Hell, a nedavno su potpisani holivudski ugovori za adaptaciju u film još dva njegova djela, League of Extraordinary Gentleman i spomenuti Watchmen, te se zahvaljujući filmu Mooreova slava iz stripovske geto-kulture prelila u mainstream.

Obnovitelj vizualnoga pripovijedanja

Alan Moore je po mišljenjima mnogih ne samo genij koji je tijekom 1980-ih obnovio gotovo umrli strip i vizualno pripovijedanje uopće nego i pripovijedanje kao takvo, vratio mu smisao i dokazao da smo, srećom, još daleko od vremena kada će pričanje priča postati besmisleno. Premda Moore objavljuje i normalne knjige, njegov su specijalitet ipak crtani romani, obično dugi po nekoliko stotina stranica, u podžanru političko-znanstvene fantastike koji se zove spekulativna fikcija. Riječ je o takvu pripovjedačkom postupku u kojem se opisuje pretpostavljeni tok historije u slučaju da se neki događaj iz prošlosti dogodio na drukčiji način ili da se uopće nije desio. Tako u postmodernističkoj distopiji na tragu Orwella i Clarkea V for Vendeta (O kao osveta, crtač David Loydd) Moore za pretpostavku uzima posvemašnju pobjedu fašizma u Europi. Watchmen (Promatrači, crtač David Gibbons) njegovo je najpoznatije djelo u kojem je povijest drugoga dijela dvadesetog stoljeća opisana u svjetlu pretpostavljene američke pobjede u ratu u Vijetnamu, nakon čega je Nixon proglašen doživotnim predsjednikom Sjedinjenih Država. The League of Extraordinary Gentlemen (Liga izvanrednih džentlmena, crtač Kevin O’ Neill), bizarni bućkuriš u kojem se miješaju likovi iz literature sa stvarnim povijesnim ličnostima, rezultat je Mooreova velikog interesa za viktorijansko doba engleske povijesti koje je obilježila industrijska revolucija. Taj zapravo početak modernoga doba koje karakterizira sve veća zastupljenost strojeva u našim životima, naša ovisnost o strojevima i sjedinjavanje s njima ono je čime je Moore opsjednut i u svom remek-djelu From Hell (Iz pakla, crtač Eddie Campbell) na kojem je radio punih deset godina. Mjesto radnje je i ovdje viktorijanska Engleska, u kojoj je masovna proizvodnja u punom zamahu, a priča je zapravo građena na Mooreovoj istrazi o slučaju čuvenog i nikad otkrivenog ubojice Jacka the Rippera (Jack Rasparač). Među njegovim djelima drugih žanrova posebno se ističe A Small Killing (Malo ubijanje, crtač Oscar Zarate) autobiografska pripovijest o paranojama suvremenoga komercijalnog umjetnika, i feministička provokacija Lost Girls (crtač Melinda Gebbie).

Moore je po općem mišljenju ne samo obnovio medij u vrijeme kada je svjetska produkcija stripa (s iznimkom Japana) tapkala u mraku, nego mu je uspjelo da unaprijedi tehniku pripovijedanja do razine na kakvoj strip nikad prije nije bio. Njegovi uzori nisu pisci strip-scenarija; on u svoje učitelje ubraja pisce kakvi su William Burroughs, Thomas Pynchon, Lawrence Durell, glazbenik Brian Eno ili ruski filmski redatelj Sergej Ejzenštejn. Priče u kojima je »spojio alkemiju i perfekciju« funkcioniraju bez obzira na to da li su situirane u novim, neistraženim područjima (From Hell) ili unutar nekog koncepta odavno izlizana do razine klišea (Watchmen). Ono što je Moore učinio u stripu kritičari, bez mnogo pretjerivanja, uspoređuju s načinom na koji je Sergej Ejzenštejn zadužio film.

On se obraća čitaocu za kojeg se podrazumijeva da su mu poznata sva izražajna sredstva stripa i njegove konvencije, da se razumije u povijest stripa, ali i da raspolaže zavidnim obrazovanjem iz drugih područja, napose književnosti i povijesti.

Dakle, Moore se ponaša jednako kao i bilo koji umjetnik koji djeluje u nekom drugom, ozbiljnijem mediju. Začudo, njegova postmodernistička formula uspjela je i ne samo da se, potkraj osamdesetih i tijekom devedesetih, u nezanemarljivu broju počela formirati jedna nova strip-publika, nego su se unutar engleskoga jezičnog područja pojavili drugi zanimljivi autori i djela (Howard Chaykin: American Flag, Frank Miller: The Dark Knight Returns, Sin City, braća Hernandez sa svojim časopisom »Love&Rockets«, čiji je odnos prema vlastitoj kreaciji i mediju unutar kojeg djeluju identičan Mooreovu.

Strip-scenarist iz nužde

Alan Moore rođen je 1953. u Northamptonu u srednjoj Engleskoj, a potječe iz tipične engleske radničke obitelji; otac radnik u pivovari, majka radnica u tiskari. Kao sedamnaestogodišnjak izbačen je iz gimnazije zbog kriminala i narkomanije bez mogućnosti da se upiše u neku drugu školu. Piše poeziju, drame, pokreće fanzine i nastupa kao pjevač u bendu The Emperors of Ice Cream. Oženio se i dobio prvo dijete kao dvadesetogodišnjak. Obitelj izdržava čisteći javne toalete i od socijalne pomoći. Ipak nikad ne prestaje pisati. Potreba za novcem odvodi ga u strip, jer su izdavačke kuće zatvorene za njega. Strip-izdavači pokazali su se mnogo pristupačnijim te mu uspijeva prodati jedan za drugim svoje kratke stripove. Potkraj 1970-ih okušava se kao kompletan autor, ali ubrzo uviđa da su njegove sposobnosti crtača vrlo ograničene te se specijalizira za pisanje i već početkom osamdesetih postaje jedan od vodećih scenarista u klasičnom britanskom strip-magazinu »2000 AD« (planetarno poznatu po kult-serijalu Judge Dredd) gdje piše kratke priče znanstvenofantastičnog žanra, takozvane twist end-stories, dakle novele s neobičnim ili neočekivanim svršetkom.

Njegovi uspjesi počinju s duljim serijama Marvelman i V for Vendetta pisanim za jedan drugi časopis, »Warrior«, 1981. Marvelman (britansko ime za američki super-herojski strip Captain Marvel) još ne pokazuje ništa osobito, ali V For Vendetta, o Engleskoj u bliskoj budućnosti, zemlji u ruševinama na čijem je čelu fašistički vođa koji vlada pomoću gigantskog računala Fate, dok pod maskom mitske figure Guya Fawkesa osvetnik sprema prevrat u zemlji. Strip obilježuje odsutnost tzv. zvučnih efekata i titlova, sav tekst smješten je u oblačiće s dijalozima, kao i sugestivna crtačka hladnoća Davida Lloyda.

»Warrior« je bankrotirao nakon samo godine izlaženja, ali Moore je bio dovoljno zapažen da dobije prekooceansku ponudu od velikog izdavača Detective Comics (DC). U Americi Moore prvo uspješno obnavlja već odbačenu seriju ovog izdavača Swamp Thing, između 1984. i 1987. piše scenarije za čak pedeset epizoda, da bi uskoro dobio mogućnost da radi i na DC-ovim komercijalno najpopularnijim serijama, Supermanu i Batmanu. Posebno uspješan je bio njegov predložak za strip-album o Batmanu The Killing Joke, koji je nacrtao Englez Brian Bolland, inače crtač Judge Dredda. Godine 1987. dolazi do suradnje s jednim drugim Englezom, Davidom Gibbonsom, na serijalu u dvanaest epizoda, Watchmen, nakon kojega taj samouki pisac koji nije završio gimnaziju i bavio se rock and rollom postaje planetarno poznata kult-figura. O Watchmenu, kao i stripu From Hell, bit će više riječi u nekom narednom broju.

Midhat Ajanović Ajan