Slutim jeftinjak

Slutim jeftinjak

Damir Trajčević Punoglafka, AGM, 2002.

Mora se priznati da su devedesete definitivno donijele nešto labavije opće moralno-etičke nazore. Domaće građanstvo, tako, danas bez imalo srama s kioska bombardiraju golišave naslovnice od »Playboya« do »Hustlera«, dok s televizora, a i nekih malo većih platna, u svako doba blješte vrlo provokativne žive slike ili barem naslovi. Posljednjih su godina i domaći artisti otkrili velike reklamno-financijske mogućnosti golih sadržaja pa temu seksa sve više Hrvata eksploatira ponajprije u promotivne svrhe. Jedna od najava za najnoviji, ujedno i prvi roman Damira Trajčevića, Punoglafka — priča djevojke koju ne bi željeli za kći, ali bi za ljubavnicu, zajedno s prigodnim poklončićem pridodanim knjizi i sponzoriranim od Durexa, najočitiji je primjer gore navedene (zlo)uporabe. Naravno, ako iza riječi stoje i djela, ne bi smjelo biti nikakvih moralnih dilema u svezi s takvim potezom.

Purgericus vulgaris — nepoznata vrsta

Nakon, dakle, bombastičnih najava na koricama potencijalni čitatelj Trajčevićeve Punoglafke suočava se s podnaslovom: Purgericus vulgaris. Iz zgodne igre riječi dalo bi se naslutiti da je naša junakinja neka vulgarna purgerica. Možda tek kao mali nedostatak tu treba istaknuti uporabu muškog roda (karakterističan nastavak -us) pri latinskom imenovanju te specifične vrste. Sljedeća stranica donosi listu od dvadesetak kratkih naslova, iz kojih bi se, pak, dalo zaključiti kako nas očekuje uzbudljivo putovanje kroz školske klupe, umjetničke kružoke, različite divlje tulume, izlete i ine kulturne priredbe te, na kraju, i vrlo vruće ljeto. Svoju, očito avanturističku, tinejdžerku Trajčević je, barem prema nekim očitijim povijesno-zemljopisnim odrednicama, odlučio smjestiti u sadašnje vrijeme i u realan zagrebački odnosno morski okoliš. Međutim, bilo kakva druga sličnost sa stvarnim osobama i događajima — posve je slučajna.

»...V utorak je Branči slavil ročkas. Kaj bum na tulum odgibala s traumama iz škole? Pa da svojim lošim muvingom razjebem cjelu škvadru?...« — ovaj citat s prve stranice odmah na početku ilustrira lingvistički potencijal pripovjedačice, koji je ujedno i jedan od glavnih razloga zbog kojeg se već u samom uvodu slobodno može negirati bili kakva veza Trajčevićeva romana i modernog tinejdžerskog društva. Još davno, baš negdje u vrijeme Trajčevićeve mladosti, sličnu je spiku imala Suzana Rog, a osim prilično osuvremenjene scenografije i nešto manje naivne moderne punoglafke, u svim ostalim aspektima Suzanin bi tekst i danas odnio pobjedu. Usput, tko još vjeruje da traperice »...mora uzet bar tri broja premale da ne zgleda ko kumica... Trapke moraš jedva navleć...«, a slijede brojne slične ili još perverznije mudrolije na razne teme od prosvjetnog sustava, šire i uže obitelji do sažete kategorizacije čitavog muškog roda, koje uglavnom ne donose stavove u kojima bi se bilo koji moderni hrvatski tinejdžer mogao naći.

U očekivanju totalnog tuluma

Nakon odrađenih 170 stranica — ne može se reći kako na početku spomenute konstatacije o mogućim opisima ludih tuluma ipak nisu donekle i istinite. Naša zagrebačka punoglafka, naime, ponavlja razred i većinu vremena uglavnom uspješno izbjegava školu, razmišlja o garderobi, troši drogu (isključivo travu), cugu i frajere (i to ne nužno tim redom), a povremeno se zalomi i koji slobodniji opis iz seksualnog života. Iako njezini brojni pothvati ne prolaze uvijek baš najbolje, naša superjunakinja nikada si ne dopušta klonuti svojim hedonističkim duhom. Pa čak i onda kada se mora suočiti s hrpom ljutitih skinsa, ludim mlađim bratom koji ju je u stanju otpremiti na nekoliko mjeseci u traumu, ocem — braniteljem s PTS-om, a da ne spominjemo brojne druge seksualne i ine perverznjake kojima je autor potfutrao roman. Dakako, Trajčević je i želio da njegova glavna junakinja, čitava njezina obitelj i prijatelji, pa i njihov govor, razmišljanja i postupci budu pomalo groteskni. No, bombastično najavljivane sočne opise te mogući humoristično-ironični potencijal koji se ponegdje ipak naslućuje potisnula je crna strana romana, koja, među ostalim, tolerira punoglafkino masakriranje te nekolicinu posve nemotiviranih i brutalnih smrti. Na žalost, taj osjetljiv spoj suvremenih i prepoznatljivih mjesta i događaja te pomalo nadrealne radnje, uz već spomenuti jezični eksperiment, u Punoglafki definitivno nije polučio intrigantan konačni učinak.

Slutim jeftinjak...

U Iskonovoj internetskoj rubrici Forum, pod temom Punoglafka, prije nekoliko mjeseci našao se i ovaj zanimljiv komentar za koji anonimni potpisnik vjerojatno ipak neće tražiti plaćanje autorskih prava: »Slutim jeftinjak. No, nema veze — glavno da se prodaje. Mogu zamisliti i muški pandan ovoj knjizi: on bilda, udara po vreći, nosi pištolj, turira BMW do 6000 u prvoj i smišlja ’kombinacije’ po kafićima; slab je na obitelj, nogomet i domovinu; predozira se zbog Punoglafke; gledao ’Kuma’ 15 puta; čuo je za Krležu, ne zna tko je Andrić. Naslov?« Možda Žaboglavac. A jedino što se još može naslutiti jest američka tinejdžerska crna komedija B produkcije čija kvaliteta nikako ne opravdava jaku reklamu niti može laskati pobjedniku međunarodnoga Web movie festa.

Jelena Gluhak