Slike nježnosti i svjetla

Slike nježnosti i svjetla

Krutost naših naslijeđenih pogleda na stvari spominje i nadrealizam i lirizam, bliže ili dalje članove obitelji, premda da i želi ne može zanijekati jedan usamljenički model i izdvojeni slučaj. Bez svijesti o predvodništvu, njegov je slučaj utjecao na događaje koji su i s njim poslije 1950. došli, premda se o posljedicama svojeg slikarskog iskustva nije brinuo. Išao je svojim putem

Ime podmnijeva rad. Ne želimo reći da je samo on imao motiku u rukama. Ne. Ali malo je koji vrt pokazivao toliku raznolikost svojeg bilja, malo je koji zaljubljenik vrta uzgajao toliko vrsta i hranio svjetlošću svako svoje biće. Nisu drugi lijenčine, ali on je radio za dvojicu. Uz to, za njega se može tvrditi da se sunčao radeći. A svjetlost njegova vrta u Mostaru — gradu u kojem neko vrijeme učiteljuje, oblijevala je prve i trajne vjesnike proljeća, cvjetove trešnje i badema. U gradu gdje raste smokva, slika samom svjetlošću svoje prozračne nježne motive i prema njima se odnosi kao s instrumentom s kojim podešava struje svoje naravi.

Krutost naših naslijeđenih pogleda na stvari spominje i nadrealizam i lirizam, bliže ili dalje članove obitelji, premda da i želi ne može zanijekati jedan usamljenički model i izdvojeni slučaj. Ta se zasebnost zrcali u cjelini opusa, ali i u svakom njegovom djelu, u svakoj mrlji boje rastopljene svjetlošću, u crtežu koji je fibrilirao onom osjetljivošću nježne travke na lahoru svoje hrkhe postojanosti. I tvrdoglavosti i ustrajnosti nije mu uzmanjkalo. Svaki je započeti rad doveo do nekog oblika poetske misli, ne upuštajući se u dramatične i ekspresivne posljedice kojima može odvesti — bilo da je riječ o tekućinama u plitkim bazenima od plastike ili u promatranju struktura pokrenute mrlje različitih oblika — ili u svojemu čudesnom luminokinetizmu transmutacijama kaplje koje slobodno pasu na komadiću papira u gnijezdima svoje prozračne i svjetle posteljice.

A njegovi svjetlosni odrazi i eksperimenti, koloristička egzaltiranost oblika stvorenih od muranskoga stakla, tuševi zgnječeni i umotani u celofan, krila kukca, lista, kaplja... uz kolaže, crteže i ulja doveli su u pitanje i format i tehniku, ali i bili građom za svijet koji se naslućuje svakoj novoj mogućnosti. Znatiželja je boravila u njegovoj naravi i često ga poticala na novo iskušavanje i na novi korak; primjerice prebiranje po organskom svijetu, po bogatim strukturama organizma — vodeći računa o citoplazmi i fitoplazmi, kapilarama i najmanjim žilicama o kojima je malo tko poput njega toliko brinuo nalazeći u njima tankoćutnost i svoje naravi, osjetljivost svojega unutrašnjeg oka i saznanja da ništa ne iskupljuje koliko osjećaj poetskog uvida u svijet. To je bila i znatiželja i analiza izvan svake metodičke tvrdoće i ortodoksnosti jednom i zauvijek sretno pronađenoga ključa.

Fina tkanja, nježne niti

Prvi snijeg iz 1942, Akt ili Anđeo iz 1943. godine, potom Hotelska soba s pogledom na more iz 1950, a ponajviše individualna izložba početkom 1952. promovirala je u hrvatskoj umjetnosti intimistički i ugođajni element čulnog liriziranja svijeta, s ponekim nadrealističkim — grubljim ili finijim tkanjima. Bez svijesti o predvodništvu, njegov je slučaj utjecao na događaje koji su i s njim poslije 1950. došli, premda se o posljedicama svojeg slikarskog iskustva nije brinuo. Išao je svojim putem.

Povodom njegove osamdesete godišnjice života davne 1982. godine, u intervjuu za tjednik »Danas« pohodio sam ga u Šrklićevoj. Otvorio mi je sumnjičavo vrata, a potom još bojažljivije vrata sobe iz koje je izlazio pognuta tijela i tiha glasa. Opetovano je otvarao i zatvarao ista vrata mrmljajući sebi nešto u bradu, vraćajući se od tamo svaki put vidnije uznemiren. Kao da je u polutami ugledao samoga vraga. Nakon što je nekoliko puta izašao i ušao, suzdržanom kretnjom i pomalo oklijevajući naposljetku mi je dopustio da provirim u tu prostoriju tajni i skrivenih želja, da zavirim u neku kartonsku kutiju iz koje sam s vrha uzeo srebrni poklopac jogurta iscrtanog nježnim djevojačkim glavama i likovima poput onih na grčkim vazama (sudim da ih je bilo nekoliko stotina!). Dopuštajući mi da na tren zavirim u tu obitelj mliječne ambalaže, u te hostije poklopca, ubrzo je (učinilo mi se i nekako prebrzo) sve opet brižno zatvorio, bezuspješno pokušavajući staviti u službu, od suhog zraka isušenu i nekoć ljepljivu — traku koja je davno napustila svoju ulogu. Mora da ga je mamila privlačina srebrnina meke kore koja nije pružala otpor i u kojoj je mogao tkati i ispisivati svoje najnježnije niti.

Daleko od diktata

Plahost je bila u njegovoj naravi. Ali i upornost i posve slobodan put njegova djela nisu bili u suglasju sa stvarima oko njega. Naime, nedirnut od tada još uvijek moćnih estetičkih ideoloških i političkih agitpropova i sugestija, iznjedrio je svoj put koji je išao za svjetlošću. Mirne duše možemo reći da je onako blijeda redovnička lica, markantnih crta lica, nježnošću duktusa bio od onih (uz exatovce i Pricu, Bakića, K. Angeli Radovanija i dr.) koji su u hrvatskoj likovnoj umjetnosti u vremenima snažne ideološke i estetičke indoktrinacije snažili stvaralačku slobodu i umjetnikovu samovolju. Oko njega su još uvijek bili sami službenici, podanici dirigiranog ukusa i odgovorne estetike, uniformirani šefovi raznorodnih komisija i sve je bilo još užareno, braća zavađena, i još su sve moguće prisile strujale ovim krajevima i ovim dijelom svijeta. A on je, s nekim olimpijskim mirom lica slikao svoje cvijeće, krajolike okupane svjetlom i svoja proljeća, stvarajući što želi i što mora — a što je za njega bilo jednim-te-istim.