Sezona za pamćenje!

Sezona za pamćenje!

Nas u ovom svjetlu posebno zanima obnova graditeljskog kompleksa TDR-a, danas jednog od najočuvanijih primjera industrijske povijesne arhitekture u Hrvatskoj, uređenje višenamjenske koncertne dvorane u sklopu nekadašnjeg Radničkog doma u okviru Tvornice, nove zgrade galerije te otvaranje prvog duhanskog muzeja u nas. Mali, skraćeni i ubrzani način za upoznavanje sa svim kulturnim, arhitektonsko-konzervatorskim i likovno-izdavačkim postignućima TDR-a jest izdana monografija o TDR-u u povodu 130. obljetnice postojanja Tvornice (1872-2002). Ovaj izniman primjer ulaganja u kulturne, izdavačke i likovne sadržaje moramo podržati kao ogledni primjer drugim financijski moćnim korporacijama, institucijama i tvornicama

Na isteku ove (2002) godine pravi je trenutak da se osvrnemo na iznimno značajnu kulturnu politiku i sveobuhvatni dijapazon likovnih, galerijskih, izdavačkih i arhitektonsko-konzervatorskih aktivnosti koje su se tijekom godine intenzivno odvijale malo dalje od našega susjedstva, i koje su u opasnosti da budu zanemarene i prešućene samo zato jer se radi o aktivnosti i kulturnim investicijama Tvornice duhana Rovinj. Kako bi struka morala biti toliko objektivna (ili se barem prisiliti da to bude) u smislu rušenja šire društvene hipokrizije stoga što se radi o specifičnoj grani industrije i tako financijski moćnom investitoru (u stilu: pa može im biti sve to što rade, zašto da ih uopće medijski podržavamo), krajnji je čas da se podrže i pozdrave napori nekih djelatnika TDR-a koji su odlučili sustavno ulagati sredstva u zaštitu kulturne (graditeljske) baštine i promicanje značajnih likovnih događaja na prostoru Rovinja. Zar ćemo dopustiti apsurdnu situaciju da u gradu Rovinju postoje dvije galerijsko-muzejske ustanove profiliranog likovnog ukusa čiji se šefovi i djelatnici maksimalno trude održati zavidnu likovnu razinu grada i okolice (Zavičajni muzej grada Rovinja, direktor Argeo Curto i Galerija TDR-a, koordinatori Damir P. Grubić i direktor TDR-a Ante Vlahović, kao najvažniji inicijator svih likovnih i kulturnih projekata, uz stručno vodstvo Igora Zidića) pa ćemo jedne unutar likovno-medijskih krugova bojkotirati jer nemaju dovoljno novaca, a druge (jer prema priglupom, zlobnom i natražnjačkom razmišljanju) imaju previše novaca?!

Od kako je sredinom devedesetih godina na čelo TDR-a došao Ante Vlahović, »sustavno se promiče kultura solidarnosti te pokroviteljska skrb o različitim područjima ljudske djelatnosti i stvaralaštva: folklornih društava, obnova povijesnih orgulja i zastora, kipa sv. Fume (zaštitnice grada Rovinja), tiskanja knjiga i nosača zvuka do raznih izložbi, priredbi, znanstvenih i kulturoloških skupova« (iz teksta P. D. Grubića). No, nas u ovom svjetlu posebno zanima obnova graditeljskog kompleksa TDR-a, danas jednog od najočuvanijih primjera industrijske povijesne arhitekture u Hrvatskoj, uređenje višenamjenske koncertne dvorane u sklopu nekadašnjeg Radničkog doma u okviru Tvornice, nove zgrade galerije te otvaranje prvog duhanskog muzeja u nas, čiji su izlošci — sviđalo se to nekome ili ne — ipak važna sastavnica ljudske (kulturne) povijesti.

Arhitektura, povijest i suvremenost

Mali, skraćeni i ubrzani način za upoznavanje sa svim kulturnim, arhitektonsko-konzervatorskim i likovno-izdavačkim postignućima TDR-a jest izdana monografija o TDR-u u povodu 130. obljetnice postojanja Tvornice (1872-2002). Na preko 170 stranica zatvorenoga formata 29x24 cm u full coloru, sjajno i rafinirano dizajnerski riješena i prelomljena knjiga većim je dijelom ispunjena vrhunskim umjetničkim fotografijama Damira Fabijanića (i nekoliko Renca Kosinožića), koji na najbolji mogući način predstavlja sve faze i lica rekonstrukcije i obnove starog tvorničkog kompleksa te novoga galerijsko-izložbenoga krila TDR-a na obali. Dizajnersko-pripremaški dio posla sjajno su odradili Maroje Mrduljaš, Boris Guberina/A!Design i ekipa HandDesigna, a taj kvalitetan krug suradnika očito ne bi bio odabran bez znanja i senzibiliteta urednika monografije Predraga D. Grubića (inače PR-a TDR-a) i arhitekta Marijana Hržića, inače projektanta svih konzervatorsko-arhitektonskih zahvata na industrijskom kompleksu Tvornice i autoru projekta novoga krila, kao i mikrourbanističkih rješenja okoliša Tvornice. Tekstove u knjizi potpisuju Predrag D. Grubić (kratki povijesno-gospodarski pregled TDR-a), prof. dr. Ivo Maroević (o povijesnoj arhitekturi i suvremenim arhitektonskim interpolacijama TDR-a) te prof. dr. Marijan Hržić (Principi rekonstrukcije i dogradnje kompleksa TDR-a). Teksta je u knjizi ni premalo niti previše, i gotovo je cijeli prostor monografije sačuvan za fotografije (strukturirane i raspoređene po temama: Upravna zgrada, kotlovnica, terminal, Istragrafika, rezervoar, galerija, interijeri, ambijenti i detalji). Fotografije su rahlo raspoređene, knjiga diše dok je listamo, i česti su postupci umetanja praznih bijelih stranica poradi vizualne pauze, odjeljivanja tematsko-fotografskih cjelina, postava smanjenog formata fotke na zadani format stranice ili otvoreni format knjige.

Zašto je sve to uopće važno? Zato jer se lako moglo dogoditi da sadašnje vodstvo Tvornice ne uoči (ili svjesno ignorira) kvalitetu ranoindustrijske arhitekture u kojoj radi, a koja po elementima zrelog historicizma s elementima neobaroka na pročelju Upravne zgrade, zakašnjelog klasicizma Radničkog doma te smještaju tijela tvornice u najuže urbanističko tkivo Rovinja predstavlja specifičan arhitektonsko-povijesno-stilski supstrat. Nadalje, važan je i presudan bio odabir arhitekta te sustavno konzultiranje konzervatorske struke za sve zahvate. Zatim, ideja o novim namjenama prostora i njegovim sadržajima (galerija, koncertna dvorana, Muzej duhana, tobacco-shop). Nove arhitektonske vrijednosti nisu došle u koliziju s vrijednostima prošlosti, i to je jedan od rjeđih primjera »održivog razvoja tvornice u odnosu na vrijednosti povijesne baštine, pri čemu će se zadržati sve temeljne vrijednosti kompleksa i pojedinačnih zgrada« (I. Maroević).

Izdavaštvo i nakon trajanja izložbi...

Osim revitalizacije postojećeg tvorničkog kompleksa, TDR-ovci su u ovoj godini izdali seriju multimedijalnih CD-ROM-ova koji prate sve likovne izložbe predstavljene u Galeriji TDR-a. Do sada su dostupni CD-i Mencija Clementa Crnčića, Iva Dulčića, Mate Celestina Medovića, Emanuela Vidovića, Ivana Meštrovića i Ede Murtića (s prikazom otvorenja galerije), a u pripremi je i Vatroslav Kuliš. Radi se o visokoprofesionalno zamišljenom i obavljenom projektu jer je mnogo pažnje posvećeno cilju da se CD-ROM može pokrenuti na velikom rasponu konfiguracija bez velikih zahtjeva za procesorskom snagom ili memorijom, a kvaliteta video-slike zaista je maksimalna. Video zapis podijeljen je na segmente (uvod, koncert, predstavljanje umjetnika te video-pregled djela po galeriji), a CD Meštrović te novije izložbe podržavaju i tekst o umjetniku. Prosjek je trajanja videa po izložbi oko petnaestak minuta, a svaki je CD-ROM integriran s web stranicom kulture TDR-a gdje se nalaze najnovije informacije o svim kulturnim aktivnostima Tvornice. Ne moramo tumačiti kako je ovakva prezentacija izložbenih projekata istovrsna prezentaciji postava umjetničkih djela svjetskih galerija i muzeja. Doduše, za aplikaciju multimedijalnih komponenti (Apple Quick Time i MS Direct X) i pokretanje videa na CD-ROM-u morate imati ugrađenu zvučnu karticu, pa prije no što nabavite njihove veselo i funkcionalno dizjnirane CD-ROM-ove pripazite na taj detalj.

Moglo je poći na krivo... A nije!

Ovaj izniman primjer ulaganja u kulturne, izdavačke i likovne sadržaje moramo podržati kao ogledni primjer drugim financijski moćnim korporacijama, institucijama i tvornicama. Iako njihova inicijativa na tom planu nije jedina (npr. galerije Plive, Porezne uprave u Zagrebu), poanta je u tome da je važno svaki likovno-izdavački projekt izvući maksimalno kvalitativno do kraja; drugim riječima, nije dovoljno osmisliti dobru i zanimljivu izložbu, ali tiskati loše i šlampavo dizjnirani prateći katalog ili jezovito prelomljenu knjigu. Nije dovoljno imati samo solidnu financijsku platformu za takve kulturne projekte, nego je potrebno u upravi imati ljude koji će znati tko su u nekom gradu i državi najbolji (najbolji, a ne najmoćniji u smislu monopola na poslove, molim Vas!) arhitekti, dizajneri, umjetnici, likovni stručnjaci, i koji će biti dovoljno nekonvencionalni da posao povjere nekom mladom uigranom timu čija će vizualna rješenja i prezentacija ponekad odigrati najvazniju ulogu u cijelom projektu.

Jer, Ante Vlahović i ekipa TDR-a mogli su novac potrošiti na mnogo manje suvisle i pozitivne stvari (ne smijem davati komparativne primjere s druge strane, to vam je valjda jasno), a ne baviti se ovako zahtjevnim poslom gdje se uloženi novac ne vraća. U nekim dijelovima Lijepe naše bili bi proglašeni totalnim čudacima i još kojekako, jer tko je normalan vidio ulagati veliki novac u podizanje elitne likovne i vizualne kulture pučanstva te zaštitu baštine i sadnju egzotičnih biljnih kultura. To je prilično luzerski i šajserski za neke razine svijesti nekih ljudi i nije baš neki »biznis«, ali zato se to i događa u jednom Rovinju, a ne na primjer u... (autocenzura).

Iva Körbler