Segregacija među čarobnjacima

Harry Potter i odaja tajni (Harry Potter and the Chamber), 2002, red. Chris Columbus

Malo se kad čulo i pročitalo toliko suglasnih i k tomu poprilično odobravajućih ocjena o nekom holivudskom spektaklu, kao što je to slučaj s aktualnom filmskom prilagodbom drugoga dijela literarnog serijala britanske književnice J. K. Rowling o dogodovštinama najboljeg učenika najpoznatije škole čarobnjaštva i vještičarenja. Zvuči doista nevjerojatno da se istodobno i najslavnija kritičarska imena, baš kao i mnogobrojni mali gledatelji diljem svijeta, gotovo natječu u argumentiranju kako je film Harry Potter i odaja tajni redatelja Chrisa Columbusa od prošlogodišnjega prethodnika, kojim je i započela ova unosna franšiza, jednostavno — bolji, zabavniji i mračniji.

Taj se trokut prvih dojmova s tek ponekom izmjenom u duljini stranica malone pretvorio u svojevrstan Pitagorin poučak kada je riječ o Columbusovu uratku. Stoga je logično postaviti pitanje koje su to odlike filma nadahnule najveći broj kritike i publike na ovako unisono asociranje navedenih epiteta.

To zasigurno nije pregledno razlaganje priče, jer ne samo da vlada mišljenje kako je upravo drugi roman najslabije djelo u ciklusu nego ni sam scenarist Steve Kloves nije pronašao odgovarajući ključ za narativno odveć zatvorenu odaju tajni. Naime, priča o Harryjevu odgonetavanju poruka iz prošlosti Hogwartsa koje uključuje zlokobne prijetnje, dječje duhove, pretvaranje učenika u kamenje i tajnu jednog polustoljetnog dnevnika odveć pati od pretpostavki da bi se lako pratila. Doda li se tomu i zbrkani rasplet, teško je zaključiti u čemu je to nastavak nadmašio prvi film. No, rješenje se ne krije u priči, nego u nečem drugom. U očaravajućoj slici.

Magični ekran

Nema dvojbe da je ekranizacija romana o drugoj godini školovanja Harryja Pottera vizualno kudikamo atraktivnije djelo od lanjskoga kinohita Harry Potter i kamen mudraca. On je djelovao podosta tromije od recentnog naslova, a i mizanscena mu je, što se zbog uvoda u serijal i moglo očekivati, isuviše patila od uhodavanja i pojašnjavanja. Drugi je dio u tom smislu usmjereniji na istančanije profiliranje likova i njihovih međuodnosa, osobito glavne trojke Harryja, Rona i Hermione u interpretaciji Daniela Radcliffea, Ruperta Grinta i Emme Watson, te na dinamičnije nizanje događaja na ekranu. Time se film, unatoč svojoj 161 minuti, doima neusporedivo brže, a ponegdje čak i prebrzo u odnosu na zamršeni narativni slijed. Osim toga, kadriranje je, rad snimatelja Rogera Platta, sa svojim planovima iznimno bogato i puno unutarnjeg ritma, neovisno bila riječ o prizorima unutrašnjosti dvorca sa zadivljujućim živim portretima, ili pak o furioznim akcijskim sekvencama. Njima se ovaj put ne može pripisati da djeluju naivno, jer novo uprizorenje metloboja djeluje poput bespoštedne gladijatorske igre, a završnica s Harryjevim obračunom s divovskom zmijom Basiliksom kao sjajna i sarkastična interpretacija biblijske priče o Davidu i Golijatu.

Navedena filmska likovnost s nekolicinom natprosječnih nastupa, ponajprije novopridošlih Jasona Isaacsa kao zlikovca Luciusa Malfroya i Kennetha Branagha u ulozi samodopadnog Gilderoya Lockharta, opravdavaju mišljenja da je nastavak bolje i zabavnije ostvarenje od prvog naslova. Komparativ mračniji film zaslužuje kako zbog koketiranja sa žanrom horora, posebice u jezivoj sceni bijega ispred stotina divovskih paukova, tako i zbog svoje subverzivne potke o rasnoj nejednakosti među čarobnjacima. Očito vođena jednom od totalitarističkih ideologija 20. stoljeća, književnica je u zaplet unijela i koncept o netrpeljivosti čistokrvnih čarobnjaka prema onima koji u obiteljskoj lozi imaju i ljudske pretke. Na taj je način J. K. Rowling u svoj imaginarni svijet unijela obrise veoma životnih čovjekovih slabosti, čime je film dobio na dramskom sukobu, a izgubio na djetinjoj bezbrižnosti.

Zna li se da će sljedeći nastavak čija se premijera očekuje u lipnju 2004. režirati Columbusov antipod, meksički filmaš Alfonso Cuarón, saga o Harryju Potteru mogla bi postati neočekivano drukčija.

Boško Picula