San

Događa se ponekad da netko zaspi na uličnoj klupi: zato što je star i bolestan, zato što je malo popio, ili zato što ima vremena između dva vlaka. Svaki takav spavač izaziva uvijek iste reakcije prolaznika: oni zastaju, neko vrijeme ga motre, a onda idu dalje. Što im je to tako zanimljivo na čovjeku koji spava na ulici? Da mu možda ne zavide na čvrstu i zdravu snu? Ili su zabrinuti da ga kakav džepar ne opelješi dok se on odmara? Ili nastoje utvrditi kojoj društvenoj skupini taj čovjek pripada?

Ništa od svega toga. Prolaznici zastaju iz jednoga jedinog razloga: da bi provjerili diše li spavač na klupi ili ne diše. Kad se uvjere da mu se prsni koš pravilno pomiče gore i dolje (kad možda začuju i hrkanje), sliježu ramenima i odlaze. A spavačevo disanje zanima ih zato što je ono dokaz kako je ovaj doista živ. Ukratko rečeno, prolaznici se pribojavaju da je čovo što spava na javnom mjestu naprosto umro na ulici, pa kad se uvjere da nije, odahnu i nastave put.

Dakako, zanimljivo je pitanje zašto je prolaznicima prva misao baš to da je netko umro na uličnoj klupi. Zašto se ne sjete nečega ljepšeg? Zašto im, recimo, ne padne na um da je čovjek zaljubljen, pa sklopljenih očiju mašta o svojoj dragoj, ili da je nekakav mislilac, pa se žmirećki zadubljuje u tajne svijeta i života? Zašto im je tako bliska ideja da se smrt prošetala ulicom kojom i sami kroče?

Odgovor je jednostavan: zato što postoji vrlo velika bliskost između ulice i smrti. Mi za tu bliskost znamo, slutimo je i podsvjesno osjećamo, pa nam tako smrt prva pada na um kad vidimo uličnoga spavača. Veza ulice i smrti ima dva oblika; jedno je sličnost, a drugo suprotnost.

Sličnost je više nego očita. Noću, kad se isprazni, ulica postaje slikom i prilikom smrti; zato se u mnogim filmovima slutnja smrti, ili čak i samo umiranje, prikazuje kao hod niz dugu i pustu noćnu ulicu. Dakako, ulica noću simbolizira smrt prije svega zato što je danju bila jako živa, zato što je živost njezino prirodno stanje. U noći, kad nigdje nikoga nema, kad su kolnici pusti, a haustori mračni i nijemi, odjednom izgleda kao da je sve umrlo, kao da se život više nikada neće vratiti na pločnike. Noćni prolaznik više ni za sebe nije siguran da je doista živ.

To dolazi otuda što zapravo nije prirodno obilaziti ulicama po noći. Noć je vrijeme kad se spava, kad se ne izlazi na ulicu. I zato, kad vidimo čovjeka kako usred bijela dana radi ono što se inače radi noću — naime spava — onda nam, dakako, prva pada na um misao da je taj čovjek zapravo umro. A ako još spava i na ulici, onda neizbježno pomišljamo da je noćna strana ulice — i noćna strana čovjekova života — odjednom izbila i prevladala. Tada nas hvata jeza, i nismo mirni dok se ne uvjerimo da onaj ulični spavač ipak diše.

Ali, ni tada nismo posve mirni, i raspoloženje nam je pokvareno: već zbog toga što smo pomislili da je čovjek mrtav osjećamo se neugodno. A to je zbog toga što je ulica povezana sa smrću još na jedan način, naime po logici suprotnosti. Jer, ona je nedvojbeno simbol života: taj život po njoj neprestano teče, ona se stalno mijenja kao što se i život mijenja. Ona je, dakle, sušta protivnost smrti. Ali, ne samo protivnost, ona je i više od toga: sustavna i uporna negacija smrti. Ulica je, sa svim onim svojim metežom, pokušaj da se smrt pobijedi. Život ulice stalno prešućuje i poriče smrt i njezino postojanje. Kad gledate današnje ulice — kad gledate izloge, natpise, ponašanje ljudi, promet — čini vam se po svemu da će sve to zauvijek živjeti, da smrti nema i da je ne može ni biti.

A nije uvijek bilo tako. Ulice su nekada činjenicu smrti uzimale na znanje, i ljudi nisu mogli a da je ne budu svjesni. U to su doba ulicama prolazili sprovodi, po zidovima su se vješale obavijesti o smrti, a postojale su i velike i sjajne prodavaonice pogrebne opreme. Tada ste na ulici uvijek mogli vidjeti nekoga u crnini: kad bi im netko blizak umro, ljudi su svojom odjećom obavještavali ulicu o vlastitom raspoloženju, i ujedno podsjećali prolaznike da je smrt svagda nadohvat ruke. Smrt se tada priznavala i bila je dio života, jer je bila s njim pomiješana.

Danas ulica svim silama negira smrt i gura je pod tepih. Zbog toga smrt na ulici može biti samo incident, samo nemilo odstupanje od normale: kad netko strada u prometu ili kad nekomu pozli nasred pločnika, to je nesretan slučaj, iznimka od pravila koje kaže da na ulici smrt ne postoji. Tada svi sliježu ramenima i tješe se da se takve stvari događaju rijetko, i da se jednom, u sretnoj budućnosti, možda neće uopće događati.

Ali, dakako, ne mogu ih zaboraviti. Ako je smrt na ulici incident, ako ovisi o slučaju, onda je nepredvidiva, onda se u svakom času može dogoditi. Onda je stalno i očekujemo, i zato je prisutnija nego u ono doba kad smo je prihvaćali kao prirodnu činjenicu, pa i na ulici. Zato danas u svakom čovjeku koji malo nesigurnije hoda pločnikom vidimo mogućeg infarktaša, a u svakom spavaču na klupi slutimo mrtvaca, pa nismo mirni dok se ne uvjerimo da on mrtvac nije, nego da ga je tek obuzeo san.

I ne pada nam ni na um da on obavlja važan posao i za nas, podsjećajući nas na neke vječne zakonitosti. Jer, jedni kažu da je život san, a drugi opet da je smrt samo san. Ulica je pak — vidjeli smo — i jedno i drugo, i smrt i život. Onaj spavač, dakle, spaja san i ulicu, podsjećajući nas tako na dvostruku narav i života i ulice i sna. Na trenutak mislimo da je spavač umro, da je ulica za njega smrt. A onda vidimo da on spava, pa je ulica za njega život, jer život je san.