Raskorak riječi i povijesti

Raskorak riječi i povijesti

Zvonko Maković, Pisma Bertoltu Brechtu, Kronike, Znanje, Zagreb, 2002. ur. Ana Lederer

»Potrebno je samo dobro pogledati, onda je sve jasno« moto je što ga je autor preuzeo od pjesnika Dietera Brinkmanna i pod kojim je prije nekoliko godina objavio svoju koncepcijski sličnu knjigu pod naslovom Izvješća o stanju. Ovu pred nama — Pisma Bertoltu Brechtu, posvetio je svome velikom učitelju, i to s razlozima koje sam Maković eksplicite navodi u predgovoru: »Ne znam ni jednog drugog koji je na tako precizan način znao iskazati probleme svoga vremena, probleme bremenite poviješću, politikom, a ponajprije moralnom erozijom.«

Riječ je dakle o nizu (za potrebe knjige donekle preuređenih) kolumni (»Vijenac«, »Feral Tribune«) pisanih unatrag protekloga deseteljeća, u kojima je povjesničar umjetnosti iz vlastite vizure, promatrajući vlastitim očima, odrješitim rječima i ne zazirući od autoriteta vlasti, moći i politike — bilježio događaje i procese što su potresali i kontaminirali posljednje burno hrvatsko desetljeće.

Politika i erozija

Usporedivši doba Brechtovo s dobom u kojem i sami živimo u nejasnoj politici, ekonomskoj tajkunizaciji, kulturnoj devastaciji i moralnoj eroziji — Maković je — kaže — samo želio vlastitim očima dobro gledati i ta svoja iskustva prenijeti drugima. Nastranu što protjecanje vremena dakako jest činilac koji donekle uvijek prevrednuje stvari, ali trenuci i traume što smo ih proživljavali — postojali su, a dabome — i tragovi su ostali.

Kako je moguće — pita se autor — da tamo neki Igor Žic (!?) ili neki Frlužec (!?), potpuni diletanti u području likovne umjetnosti, daju intervjue po hrvatskim novinama o Tizzianu, Veroneseu, El Grecu? Kako je moguće da ih podupire službenica — tadašnja pročelnica Ureda za kulturu Ministarstva vanjskih poslova, Maja Freundlich?

Sličnim tonom — upitnikom, ironijom, skepsom, čak očajavanjem nad dogođenom nam se stvarnošću, Maković u svojoj knjizi komentira — Benettonovu reklamu sa zakrvavljenim hlačama jednog stvarno poginulog mladića čiji pak otac Benettonu daje pristanak za to te je i taj tekst na samoj toj reklami; posvemašnju pokondirenost Ministarstva vanjskih poslova RH koje glomaznim i glamuroznim, stilski nedefiniranim pokućstvom, oprema svoje urede širom Europe: fosiliziranje hrvatske slobode u liku devastiranog Parka prirode Medvednica, u koji su istodobno uselili i neukus mastodontizma i posvemašnji prezir za ekologiju i park prirode te posestrima joj arheologija i urbanizam kao i čuvari snajperisti; potpuno anonimne i inferiorne darovatelje i darove za papu prigodom njegova posjeta Hrvatskoj; sudsku parnicu Marice Meštrović i autora ove knjige te »Feral Tribunea« zbog ostavštine slavnog Ivana Meštrovića koju je umjetnik namijenio svojoj Hrvatskoj, a geni njegove kćeri Marice bili su jači od cijele države, pa je ona tu ostavštinu prisvojila; krznene kapute i ćevapčiće što ih konzumira ministrica kulture Vesna Girardi Jurkić; »ljude kao dnevna bića« — svojedobnu sintagmu ministrice Ljilje Vokić, a u povodu pripremanog propisa da se mladi ljudi nemaju što noću kretati vani; predsjednikovanje Branka Mikše pri odlučivanju o preuređenju (devastaciji!? dvjema neprimjerenim fontanama) Trga hrvatske burze ispred samih po sebi arhitektonski monumentalnih, a urbanistički skladno definiranih Kovačićevih zgrada — Ministarstva kulture i Narodne banke; Vukovar koji je, nažalost, za mnoge bio tek stijeg kojim su provodili vlastite promocije i probitke; to da Hrvatima i nije tako loše ni teško, jer je Iračanima još gore i teže; još nazočne i oko nas živuće doušnike po tramvajima i inim prometalima (prometnim i intelektualnim): čudo hrvatske naive te istoimeni dućan postavljen u samo središte središnjeg nam gradskog Trga bana Jelačića...

Prepoznavanje datuma

I još mnogošto drugo!

Trpki okus i kajanje zbog mnogoljudne, osobito intelektualne šutnje — ono je što ostaje čitatelju nakon ovakve zbirke društvene kronike. Svi prepoznajemo ljude, datume, događaje o kojima se govori. Zaboravu sklona ljudska pamet mogla bi ih lako smjestiti u čuvenu ropotarnicu povijesti. Jer svatko će normalan reći — važno je sjećati se dobra, a loše zaboravljati. Ali — i to loše dio je svih naših života, pa da ga se ne sjećamo, kako bismo objasnili desetak ili više godina života kojega u našoj prošlosti nema? Zaboravili smo? Zar će onda i opet pobjednici pisati knjige!?

Kaže Maković da unatoč mogućoj dozi naivnosti koju je u svojim prigovorima stvarnosti upućivao duhovni mu istomišljenik Brecht, njemu ipak imponira naivnost takve vrste... »Naivnost koja se vrlo često zaklanja maskom krajnjeg cinizma, oporog, crnog, oštrog.« I Makovićeve su riječi jetke, a prigovori i komentari bez iznimke opori, na trenutke crnohumorni; ponekad su njegovi argumenti ad hominem, što su nas još Grci učili da je ispod razine objektivnosti te je utoliko i Makovićev stav povremeno naivan (rekla bih naivan osobito u smislu vjere da se pojedinačnom riječju stvari i događaji mogu mijenjati, ali zapravo ne znam kolika bi to količina prosvjeda i stavova bila potrebna da se u nekom povijesnom trenutku njezin tok promijeni). Autor je svjestan toga raskoraka između riječi i povijesti koja teče. Ipak, trag koji je ovom knjigom ostavio svjedočit će svjetlošću nezaborava za sve one koji su slično razmišljali, a kao opomena glavnim likovima ove trpke knjige.

Irma Kovačić