Prosvjetna ognjišta i domovi kulture

Prosvjetna ognjišta i domovi kulture

Arhitektura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941-1945), IV. dio

Tijekom 1944. san o »uskrslom pomlađenom i nezavisnom kraljevstvu Tomislava«, sve se više pretvarao u noćnu moru. Sve su učestalija saveznička bombardiranja svih hrvatskih gradova, na meti čijih aviona su civilni ciljevi. Potkraj 1943. bombardirani su Šibenik i Split, a 22. veljače 1944. bombardirano je i samo središte Zagreba. Osobito teška oštećenja pretrpjet će franjevačka crkva i samostan na Kaptolu. »Danas je i Zagreb osjetio, bies, sliepu mržnju i barbarstvo onih«, piše »Nova Hrvatska«, »koji već mjesecima sustavno vrše svoje terorističke napadaje na pojedine europske gradove, obarajući se na nezaštićeno gradjansko pučanstvo i uništavajući posvuda bezbrojno brojne kulturne spomenike i vrednote... Činjenica je, da su od ovog terorističkog napadaja na Zagreb stradale pojedine stambene kuće, jedna crkva, dva samostana, dvie škole i jedna radnička družtvovna ustanova u kojoj su se u času napadaja nalazili radnici i članovi radničkih obitelji...«. Osobito teško stradao je Zadar, koji je sustavno bombardiran od 2. studenog 1943. do ulaska partizana u grad 31. listopada 1944. Časopis »Naša zaštita« u nekoliko brojeva daje upute i opis »kako se izvodi i uredjuje obiteljski zaklon za 6 osoba«, a časopis »Hrvatska krila« piše o užurbanim radovima na dovršenju »tunel-skloništa podno Griča«. Uz gradove velika razaranja pretrpjela su i sela, zbog čega je tijekom ožujka osnovano Ministarstvo skrbi za postradale krajeve.

No, i usprkos stvarnom stanju državni je tisak nastojao stvoriti privid stabilnosti. Glavne arhitektonske teme o kojima se piše jesu nastavak rasprave »o sreditbi Splita«, radovi na uređenju Zagreba, natječaj »za gradnju visokoškolskog naselja Hrvatskog družtva »Napredak« u Tuškancu« i »umjetničko uredjenje svetišta Marije Bistrice«.

Obnova zemlje

Tijekom ožujka osnovano je Ministarstvo skrbi za postradale krajeve. »Budući da su prilike bile sve teže i da je bio sve veći broj izbjeglica kojima je trebalo pružiti pomoć«, piše »Hrvatski narod«, »Poglavnik je misleći u prvom redu na one, koji su se najviše žrtvovali i izgubili, posebnom zakonskom odredbom osnovao Ministarstvo skrbi za postradale krajeve. Zadatak ove važne državne ustanove jest dvojak: u prvom redu pruža pomoćsvim izbjeglicama i onima, kojim su postradali kroz posljednje tri godine... U drugom redu vodi brigu o obnovi hrvatske zemlje, o obnovi naših postradalih krajeva, naših sela i naših ognjišta. U poratnim vremenima ovo će ministarstvo rukovoditi obnovom hrvatske zemlje... Unatoč ovog svestranog družtvenog djelovanja Ministarstvu skrbi je povjerena briga, da već sada izradi nacrt za obnovu naše zemlje, za obnovu uništenih naselja i domova.« U tu svrhu ministar dr. Mehmed Alajbegović oformio je odbor sastavljen od građevnih, tehničkih i etnografskih stručnjaka. Odbor je pri izradi idejne osnove za obnovu postradalih krajeva prostor NDH podijelio na tri zone: panonsku, dinarsku i jadransku. Na temelju donesenih smjernica 24. svibnja raspisan je »natječaj za izradu idejnih nacrta za seljačka gospodarstva i naselja«. Među sudionicima su Selimir i Zoja Dumengjić. Idejni je nacrt dinarskoga tipa Selimira Dumengjića drugonagrađen, dok je idejni nacrt Zoje Dumengjić za panonski tip trećenagrađen. Od ostalih sudionika spominje se idejno rješenje za jadranski tip inž. Marinka Bučića, koje je također trećenagrađeno, te otkupljeni rad Franje Zvonimira Tišine. U povodu natječaja tijekom listopada održana je izložba idejnih nacrta, a mjesec poslije »Hrvatski narod« objavit će i razgovor sa Zojom i Selimirom Dumengjićem. Iz razgovora doznajemo i da Zoja Dumengjić »djeluje u ’Pliva’ državnom zavodu za proizvodnju lijekova«, za koji se »po njenom nacrtu gradi danas taj zavod u Kalinovici«. Istovremeno s natječajem hrvatski tisak prenosi njemačka iskustva s ratnom obnovom. Tako će primjerice list »Gospodarstvo« u nekoliko navrata pisati o problematici obnove razorenih njemačkih gradova. »Führerovom je odredbom od 11. listopada 1943.«, prenosi Gospodarstvo, »o predradnjama za izgradnju oštećenih gradova odredjeno, da se već za vrieme rata izrade osnove za ponovnu izgradnju zračnim ratom oštećenih gradova, kod čega je državni ministar Speer u svojstvu glavnog gradjevnog nadzornika za glavni grad države, imenovan nadzornikom za obće osnove o izgradnji gradova...«.

Potkraj 1943. i u prvim mjesecima 1944. razvila se žučna novinska polemika »o pitanju uređenja starog pazara« u Splitu. Glavni su polemičari autor projekta preuređenja kompleksa starog pazara inž. Petar Jozević i stanoviti inž. arh. Ka. On će u tiskovini »Novo doba« dovesti u sumnju Jozićevu stručnost spočitavajući mu »pomanjkanje obrazovanja«, istaknuvši da »raniji projekti daleko prelaze umjetnički niveau tog rješenja«, predlažući da se čitavo rješavanje problema ostavi za sutrašnjicu. Ubrzo na adresu lista pristiže »dopis gradjanstva u obranu ing. Jozevića«, »koji nije žalio truda, da u ovo nervozno doba, dok se neki arhitekti skrivaju po špiljama, na brzu ruku improvizira projekat za čišćenje grada, zamahuje mašklinom i čisti«. O istom će se problemu tijekom ožujka očitovati i arhitekt Slavko Delfin.

I dok se teritorij NDH pred naletom partizana iz dana u dan pretvarao u tragičnu inačicu reliquia reliquiarum, hrvatski se tisak najviše bavio izvješćima o »umjetničkom uredjenju svetišta Marije Bistrice«. »Nastupom proljetnih dana«, piše 8. svibnja »Hrvatski narod«, »nastavljeni su radovi na umjetničkom uređenju svetišta Marije Bistrice. Već su postavljene četri postaje Križnog puta. Druge su gotove i uskoro će se dopremiti iz Cerrare u Italiji. Oko postaje Križnog puta zasadio je vrtlarski arhitekt S. Klarić perivoj. I bazilika se uređuje. Akademski arhitekt A. Freudenreich, koji vodi sav posao oko obnavljanja Svetišta, izradio je i osnovu za arhitektonsko oplemenjenje bazilike. Glavna lađa crkve već je dovršena... Bazilika bi se imala uresiti novim fresco slikama. Nacrte i studije izradili su hrvatski umjetnici Krsto i Željko Hegedušić, Generalić i Režek, pa će uskoro početi samo slikanje. Akademski kipar prof. Hegedušić i arh. Freudenreich izradili su i nacrt za novi glavni oltar, koji daruje Poglavnik... Prof. Kerdić već je izradio model za spomen-ploču pronalaska čudotvornog kipa, a uz suradnju hrvatskih umjetnika model u naravnoj veličini za spomen relief hrvatskog domobranstva... I okolica svetišta se uredjuje. Svršene su sve predradnje za sreditbenu osnovu kako samog mjesta Marije Bistrice, tako i svetišta... Uskoro će se razpisati natječaj za sreditbenu osnovu koja predviđa rješenje problema nove velike crkve, izgradnju samostana, izgradnju kapelice, izgradnju oltara za crkvene obrede pod vedrim nebom, izgradnju ljetne pozornice, izgradnju prenoćišta i ostalih objekata, koje traži hrvatski Lurd.« Iz razgovora s Freudenreichom što ga u povodu obnove svetišta donosi »Nova Hrvatska« doznajemo da je jedan od suradnika na projektu i arhitekt Milan Delenardo. U razgovoru je osobito istaknut problem glavnog oltara, koji je rađen u suradnji s Ivanom Kerdićem. »Problem smo riešili«, iznosi Freudenrenreich, »arhitektonski i kiparski tako, da će svi pogledi iz svakog diela crkve biti usmjereni u starodrevni kip Majke Božje Bistričke. Ali Marija Bistrica je i urbanistički problem, treba riešiti pitanja ulica, konačišta, vodovoda, zahoda i t.d. Na sreditbenoj osnovi sa mnom suradjuju arh. Galić i arh. Potočnjak... Ministar oružanih snaga g. A. Vokić je najsusretljivije stavio ljude i podvoz na raspolaganje i radovi lijepo napreduju.« Svi radovi na Mariji Bistrici vođeni su pod zapovjedništvom pukovnika Stjepana Sertića.

Uništenje sakralnih objekata

Za razliku od Marije Bistrice mnogi će sakralni objekti u NDH biti trajno uništeni, dio će razoriti partizani i četnici, dio hrvatska vojska i Nijemaci. U zoru 8. svibnja 1944. Nijemci i ustaše opljačkali su, a potom i zapalili gotičku crkvu Pohođenja Majke Božje u Voćinu. Sličnu sudbinu doživjela je i gotička crkva u Mihovljanu. »Baš u najvećoj blizini crkve », pisat će u jednom izvještaju Freudenreich, »razvile su se borbe, koje su se prenijele i u crkvu. Mahnita pucnjava, mine, granate, palež i konačno avionske bombe pretvorile su mjesto duševnog mira u razvaline i pustoš«. Izrada projekta obnove crkve bit će povjerena, komu drugom no Freudenreichu. Radovi na raščišćavanju ruševina pokrenuti su već tijekom srpnja, a mjesec poslije Nadbiskupski duhovni stol Freudenreichove projekte predao je na uvid dijecezanskom odboru za crkvenu umjetnost. U svrhu obnove Freudenreich će u suradnji s mjesnim župnikom Josipom Prežigalom nastojati za potrebne radove vojne službe osloboditi četrdesetak mještana, u što će se uključiti i sam nadbiskup Stepinac. Stepinac će za svakoga pojedinačno moliti za »oprost od vojne službe« u tzv. O-kartama. Tako će on tijekom srpnja uputiti i službeni dopis ministru oružanih snaga Anti Vokiću »da se žiteljima, koji požrtvovno i nesebično izvršavaju gore navedene gradjevne radnje, odgodi vojna dužnost«. Iako će mjerodavno ministarstvo formalno odobriti Stepinčevu zamolbu, dramatična borba za oslobođenje mještana od vojne službe nastavit će se i tijekom sljedećih mjeseci. Točno mjesec poslije Vokića zajedno s Mladenom Lorkovićem ustaške vlasti hapse zbog navodne urote. S druge strane, više ne možemo govoriti samo o pukoj potrebi za radnom snagom pri gradnji nove crkve, nego i o svjesnu spašavanju brojnih ljudskih života kada je konačni ishod rata bio predvidljiv.

Tijekom 1944. Gradsko poglavarstvo Zagreba od vremena do vremena pristupa tek manjim komunalnim radovima na uređenju grada. Gradi se nova tramvajska pruga Vodnikovom i Mihanovićevom ulicom, a po njezinu dovršenju planira se izgradnja »druge nove pruge od Jelačićeva trga prema Vlaškoj ulici, pokraj Gradske štedionice«. S druge strane, planira se, »u najskorije vrieme poslije rata, uvest promet, koji će se upravljati pomoću znakova u boji i to posebnom napravom što se stavlja na vidljivim mjestima za sve osobe koje se približavaju raskrižju ulica«.

Kontinuitet hrvatske moderne

Tijekom proljeća Hrvatsko kulturno društvo Napredak raspisalo je natječaj za zgradu sveučilišnog konvikta na Tuškancu. Prva nagrada dodijeljena je radu Marijana Haberlea i Brune Milića. Među ostalim nagrađenim autorima su Antun Ulrich, Marijan Božin, Vid Vrbanić, Franjo Zvonimir Tišnia te Zoja i Selimir Dumengjić. Prvoga listopada nagrađeni su radovi predstavljeni u Salonu Ulrich. »Ne samo po vanjštini«, piše »Nova Hrvatska« o nagrađenom Haberleovom radu, »nego i po unutrašnjem uređenju bit će to jedna od najsuvremenijih gradjevina, vezana sa igralištima, gimnastičkom dvoranom i plivalištem, blagovaonicom, dvoranom za priredbe...«. Upravo će taj natječaj kvalitetom pristiglih radova potvrditi kontinuitet hrvatske moderne tijekom cijelog endehazijskog razdoblja. Možda je najfascinantniji opus iz tog vremena onaj Franje Zvonimira Tišine, koji će najtvrdokornije braniti načela moderniteta počevši od projekta za neuropsihijatrijsku kliniku (1941) i medicinski grad (1942) na Šalati u suradnji s Vladimirom Turinom, preko projekta hotela i plivališta u Preradovićevoj ulici, vile Vinicky na Pantovčaku i obiteljske kuće Janeković u Dubravi (sve 1942), do vrlo lucidna projekta Dječjeg grada u Maksimiru (1943). Da bauk internacionalizma i duh Le Corbusiera i dalje kruži hrvatskom modernom, dokazat će konačno Tišinin projekt za sveučilišni konvikt. S druge strane važnost natječaja je i u nastupu tada mlada arhitekta Brune Milića, jednog od posljednjih autentičnih nastavljača kontinuiteta hrvatske moderne.

Drugoga lipnja tijekom tajnoga sastanka uhapšen je arhitekt Zvonimir Kavurić. Petoga listopada odveden je iz ustaškog zatvora u Savskoj ulici i obješen u Zaprešiću. Javnost ga pamti kao jednog od koautora Meštrovićeva Umjetničkog paviljona. No, »noćnoj mori uskrslog Tomislavova kraljevstva« bližio se kraj. Tijekom svibnja održano je u Topuskom Treće zasjedanje ZAVNOH-a, na kojem se utvrđuju u privremenom ustavu buduće Republike Hrvatske temeljna demokratska načela slobode mišljenja i vjere, prava stranačkog okupljanja, prava na privatno vlasništvo i poduzetništvo te nacionalna ravnopravnost. Nažalost, te će odluke jugoslavenski boljševički stožer, kako piše Ivan Supek u knjizi Na prekretnici milenija, osuditi kao »pad u buržoaski liberalizam«. Vrhunac je djelovanja ZAVNOH-a Kongres intelektualaca održan od 25. do 27. lipnja 1944. u Topuskom. Kongres je održan, prema Supeku, »na zvjezdanom zenitu Hrvatske narodnooslobodilačke borbe... Bili su to mjeseci kada smo s najvećim pouzdanjem gledali u budućnost... Blizina pobjede nije samo ispunjavala srca nadom nego je također postavljala pitanje: kakav svijet nakon rata?... U tim neizvjesnostima nametalo se intelektualcima samo od sebe da podupru težnje ZAVNOH-a i razviju humanističko viđenje. Zacijelo, bilo je tu dovoljno književnika, slikara, glazbenika, novinara i prosvjetara, a i pokoji znanstvenik, da progovore o udjelu kulture u ratu i miru.« Tom prigodom arhitekt Kazimir Ostrogović pročitat će referat O arhitekturi. U djelovanju ZAVNOH-a Ostrogović je zauzimao zapaženo mjesto. Nakon što je pušten iz riječkoga zatvora, 1943. odlazi u partizane, gdje je u početku tehnički referent, a od 1944. i predstojnik Tehničkog odjela ZAVNOH-a. Od 1944. do 1946. načelnik je saveznog Ministarstva građevinarstva. Uz Ostrogovića u Tehničkom su odjelu bili arhitekti: Nikola Brozina, kao rukovodilac odjela za tehničke radove, Žarko Vincek, Đ uro Galeković i Boris Strmac. Tijekom kolovoza Ostrogović sastavlja program rada Odjela, čiji djelokrug »na oslobođenom i neoslobođenom teritoriju« obuhvaća: arhitekturu (regulacije sela, naselja, gradova, gospodarsko graditeljstvo i izgradnju popaljenih kuća), geodeziju, elektrifikaciju, brodarstvo i strojarstvo. »Danas se na oslobođenoj teritoriji«, piše Ostrogović u jednom izvješću »postavljaju slijedeći zadaci: izgradnja zemunica, pomoć u organizaciji i inicijativi na izgradnji popaljenih kuća, suradnja u proizvodnji, naročito u proizvodnji građevnog materijala... podizanje stručnih kadrova, uposlenje i stavljanje pod kontrolu NOO-a stručnjaka na neoslobođenoj teritoriji...«. Pripremajući se za poslijeratnu obnovu, na inicijativu arhitekta Milovana Kovačevića, pri ZAVNOH-u je osnovan urbanistički seminar. Uz Kovačevića seminarom je rukovodio i arhitekt Josip Seissel. Na seminaru, koji se održavao od jeseni 1944, u oslobođenom Šibeniku sudjelovali su arhitekti: Boris Katunarić, Hinko Bolanča, Marko Miličić, Drago Boltar, Rikard Marasović i Bude Pervan. Tijekom rada seminara postavljene su glavne smjernice poslijeratne obnove. Tom prigodom razrađen je projekt obnove dalmatinskih sela: Bilica pokraj Šibenika i Graca blizu Makarske.

Bombardiranje Zagreba 1945.

»Dragi moj velečastni gospodine«, pisat će 14. veljače 1945. arhitekt Aleksandar Freudenreich župniku Josipu Prežigalu u Mihovljanu, »jučer smo imali temeljito bombardiranje Zagreba. Opet na sam fašnik. Ne znam kakve su to šale! Isto je tako i lane bilo na fašnik. Mnogo je ljudi nastradalo životom, mnogo je malih kućica na periferiji, osobito u Kustošiji, na Njivicama i Trešnjevki nastradalo i razoreno. Danas je opet uzbuna, koja traje od 10 sati prije podne, a sada je već četri popodne. Svaki čas lete nad gradom, svaki čas pucnjava, eksplozije, bombe. Ne može se u tom stanju ništa raditi, sve miruje, sve je uzrujano, uredi ne rade, sve se sklanja u podrume — čas bezbrižno šeće ulicama, čas zdvojno trči i suludo viče...«.

Do početka 1945. arhitektonska djelatnost na prostoru endehazijskog reliquia reliquiarum zamrla je gotovo u potpunosti. Uglavnom se raspravlja o poslijeratnoj obnovi zemlje i izgradnje grada Zagreba. »Unatoč privremene zamrlosti na području javne izgradnje«, pisat će tijekom siječnja »Nova Hrvatska«, »ipak se u ovim godinama rata stvaraju planovi, prave nacrti i izradjuju osnove za buduću izgradnju. Zacielo će već u prvim poratnim godinama biti uloženo mnogo truda, da se porušeno izgradi, nedovršeno završi, a predvidjeno ostvari...«. Jedan od »najzamašnijih radova«, piše tadašnji tisak u vezi s izgradnjom Zagreba, jest »stvaranje uvjeta za širenje grada prema jugu i uklanjanje zapreka, koje sada stoje na putu tom cilju, a to je željeznička pruga i kolodvor, koji oštro diele grad na sjeverni i južni dio... Razumljivo je, da budući Zagreb ne možemo sebi zamisliti drugčije, nego da dosegne Savu, te je i prekorači«. Među »najžurnijim javnim radovima« koje bi trebalo započeti nakon rata jest i uređenje samog središta grada. Posebno je istaknuta izgradnja spojne ulice između Jelačićeva trga i Vlaške ulice, u čiju svrhu »su već porušene brojne stare kuće uz palaču Gradske štedionice«, izgradnja »uzporedne« ulice s Ilicom radi njezina prometnog rasterećenja i uređenje Pejačevićeva, danas Britanskog trga, te rušenje kuća u Radničkom dolu radi njegova produženja »u široku ulicu s drvoredima sve do Zelengaja«.

Aktualizirala se i jedna od vječnih zagrebačkih tema, a to je regulacija Kaptola. Tako je tijekom siječnja u Društvu Zagrepčana održana »rasprava o pitanju konačnog izgleda okoliša prvostolne crkve«, na kojoj su uz predstavnike crkve prisustvovali i inž. Milan Delenardo, graditelj Vilko Ebert i arhitekt Stjepan Podhorsky. O istoj temi raspravljat će se i tijekom travnja. Osobito je zanimljivo uključivanje u raspravu ostarjelog arhitekta Podhorskog, koji će između 1943-1945. o toj temi održati nekoliko javnih predavanja. Kao što je poznato, Podhorsky je aktivno sudjelovao u raspravama oko regulacije Kaptola od 1906. godine, a 1908. njegov je natječajni rad s istom temom drugonagrađen.

Tijekom proljeća nastavljaju se radovi na uređenju svetišta Marije Bistrice. Najviše se radi u unutrašnjosti bazilike, a prema pisanju novina, napreduju i radovi na uređenju okoliša samog svetišta. Do travnja 1945. (datumom kojim su potpisani posljednji nacrti) Freudenraich uz suradnju arhitekata Drage Galića i Vladimira Potočnjaka dovršava većinu »zamisli za sreditbenu osnovu« Marije Bistrice, na kojoj je rad »toliko zamašan i svestran, da će trajati godinama i onda kada bude podpuno izgradjen moći će dostojno predstavljati visoku umjetničku i kulturnu stvaralačku snagu hrvatskoga naroda«. Nastavljaju se i pripremni radovi za izgradnju crkve u Mihovljanu. Do siječnja Freudenreich dovršava nacrte za izgradnju crkve s izmjenama koje je sugerirao Nadbiskupski duhovni stol. Na temelju izrađenih nacrta župnik Prežigalo tijekom veljače moli Nadbiskupski stol da se »podieli dozvola za gradnju crkve«. Iz dopisa upućena 11. siječnja Ministarstvu oružanih snaga doznajemo »da su radnje u Mihovljanu u toku, da su odstranjene ruševine stare crkve, sada se radi na vadjenju temelja, drobi se šljunak, a što je najvažnije dovozi se gradivo, da bi se čim nastanu povoljne vremenske okolnosti nastavilo s izgradnjom«. U dopisu se također moli Ministarstvo obrane, da se zbog radova na izgradnji »odobri odgoda nastupa djelatne vojne dužnosti« dvadesetosmorici mještana, pričuvnih domobrana, »tako dugo, dok su zaposleni na gradnji župne crkve«. Uz velika natezanja, zahtjev će biti djelomično odobren te 27. ožujka mjerodavno ministarstvo donosi »svim povojčenim radnicima, kojima je odgodjen nastup vojne dužnosti... Zapovied«, kojom se, »radno vrieme na gradnji mora vršiti dnevno svakog radnog dana od 8-14 sati bez prekida... Dopusti su zabranjeni, te se smiju podieliti samo u slučaju smrti u obitelji.«

Nema odmora dok traje obnova

Tijekom lipnja 1944. otok Vis postaje vojni, politički i diplomatski centar Narodno-oslobodilačkog pokreta. Potpunim oslobođenjem Dalmacije tijekom siječnja 1945. ZAVNOH se seli u grad Šibenik pripremajući se za preuzimanje vlasti na prostoru čitave Hrvatske. S tim u skladu ZAVNOH donosi odluku o formiranju prve Narodne vlade Hrvatske. Na izvanrednoj sjednici Predsjedništva ZAVNOH-a 14. travnja u Splitu izabrana je Narodna vlada Federalne Hrvatske. Vladu su činili predsjednik (Vladimir Bakarić), dva potpredsjednika i ministri. Za ministra građevinarstva izabran je Stanko Opačić. Konačno tijekom 8. svibnja partizanske jedinice počinju ulaziti u Zagreb. No, to nije značilo i konačan povratak mira za Hrvate. Deklaracije ZAVNOH-a odavno su bile, kako piše Ivan Supek u knjizi Na prekretnici milenija, »pogažene, demokratska obećanja iznevjerena, humanističke težnje potisnute«, a Hrvati po drugi put izručeni na milost i nemilost velikosrpskom hegemonizmu, ovaj put pod boljševičkom krinkom«. »U tim godinama na svršetku rata«, pisat će Supek, »nisu se progonili samo ostaci NDH-a, nego se teror također okreće spram ’klasnih neprijatelja’ i pristaša HSS-a, dojučerašnjih ratnih saveznika«. U strahovitu pokolju što je uslijedio jedan od »klasnih neprijatelja« bio je i poznati osječki arhitekt Vladoje Aksmanović (Viktor Axman).

Nakon oslobođenja — u duhu glasovite parole, Nema odmora dok traje obnova, Ministarstvo građevina pokrenulo je obnovu ratom uništenih naselja. ZAVNOH-ov urbanistički seminar preseljen je iz Šibenika u Zagreb. Ondje su, prema pisanju »Vjesnika« 1945, uz suradnju »stručnjaka iz gradjanstva formirane i odaslane na teren posebne urbanističke ekipe. U zajednici s narodnim vlastima pojedinih mjesta, kotareva i okruga ove su ekipe pod vodstvom prokušanih stručnjaka razradile neposredne programe i zadatke za svako mjesto. Posao ovih ekipa na terenu bio je mučan i pionirski. Na masovnim sastancima koje je organizirala Fronta razlagali su rukovodioci ekipa sakupljenom narodu prednosti reguliranih naselja pred dosadašnjim načinom gradnje«. Prema tadašnjim tiskovinama, na taj je način tijekom 1945. »izvršena regulacija preko 60 mjesta, dok je za čitavo vrijeme stare Jugoslavije i tzv. NDH ovo učinjeno tek za nekoliko sela«.

Kraj

No, koja je sudbina zadesila u tim neizvjesnim vremenima pričuvnog nadsatnika Aleksandra Freudenreicha, očito glavnog junaka priče o arhitekturi NDH? Obrat je bio filmski nevjerojatan. Istražujući Freudenreichovu životnu ostavštinu, nerijetko sam se zapitao nije li on hrvatski Hendrik Höfgen? Mislima su mi često prolazile riječi iz glasovita romana Klausa Manna Mefisto — roman jedne karijere: »Lijepim pokretom ruke širio je Höfgen ruke ispod pelerine, te se činilo kao da mu rastu crna krila. Moćnik ga je tapšao po ramenu: nikome u parketu to nije izmaklo, i mrmljanje puno poštovanja je raslo.«

Već tijekom kolovoza na adresu Freudenreichova atelijera u Gajevoj ulici 2b stiže dopis »predsjedničtva okružnog narodnog suda« kojim se dotični povodom »temeljite revizije postojećeg spiska stalnih sudbenih vještaka i procjenitelja«, poziva, da ukoliko želi ostati na popisu stalnih službenika vještaka za graditeljstvo, »da u roku od 15 dana doprinesete ovom sudu od nadležnog gradskog NOO-a uvjerenje o pouzdanosti«. U skladu s tim Freudenreich će početkom rujna zatražiti Uvjerenje o pouzdanosti, u kojem mjerodavnom gradskom rajonu iznosi: »Nalazim se od 31. svibnja 1945. u službi Ministarstva gradjevina, Arhitektonski odsjek, a radim na obnovi porušenih i popaljenih sela u Papuku i Psunju u Slavoniji. Smrt fašizmu. — Sloboda narodu! Arh. Aleksandar Freudenreich«.

Do kolovoza 1945. Freudenreich sastavlja za Ministarstvo građevinarstva prijedlog i izvještaj »za zemaljski plan i obnovu porušenih i popaljenih sela Vrhovci Gornji /Papučki/«, a tijekom rujna započinje sa izradom prvih projekata. Do prosinca Ministarstvo »gradjevina« »utvrđuje načela za izgradnju sela Vrhovci Gornji«, kojima se određuju »veličina potkućnice, izgradnja stambenih kuća, izgradnja gospodarskih zgrada, higijenski uslovi, izgradnja zajedničkih gospodarskih zgrada i izgradnja zajedničkih zgrada za kulturne i upravne svrhe.« Od strane Ministarstva građevina, arhitektonskog odjela, projekt su potpisali arhitekti Freudenreich i Boris Devide, te civilni mjernik »drug« Zaharjin Fedor. Obnova sela započela je tijekom proljeća 1946. Kako izvješćuje »Narodni list«, »radove na podizanju Gornjih Vrhovaca izvodit će Omladinska brigada na dobrovoljnoj bazi«. Uz Vrhovce Freudenreich istodobno piše izvještaje i prijedloge obnove za: Šumetlicu, Šagovinu, Golobrdce, Trnavu Gornju i Škrabutnik. Tijekom studenog 1945. nastat će Freudenreichov rukopis za knjigu Po garištima, koji nažalost neće nikada biti objavljen. Zamijenivši hajmatstilska ognjišta garištima, Freudenreich tek neznatno mijenja u uvodu rukopisa, pisanu u dijaloškom obliku između dva znanca arhitekta, retoriku knjige Prosvjetna ognjišta. »Seosko je graditeljstvo«, piše Freudenreich, »u punom smislu te riječi povezano s grudom na kojoj je niklo, pa će svaki umjetnik, svaki stručnjak, ako voli svoj narod, poštivati i cijeniti djela, koja je narod stvarao. Slušaš li? Slušam! Ima slučajeva, gdje su nakalemljeni i u našim selima strani gradjevni oblici, zgrade osnovane u ateljerima — tuđe duši i osjećaju narodnom. To se često opaža u selima, gdje su zgrade za školu, za općinu i za druge javne svrhe, skoro redovito objekti, koji nisu nikako u skladu sa značajem sela. Autori tih osnova poznaju doduše suvremene nazore o gradjevinama sviju naroda, osobito zapadnih civilizacija, štoviše oni s uspjehom oponašaju njihova nastojanja, ali gradjevne nazore svog vlastitog naroda, u kome su nikli i u kome žive i za koji rade ne poznaj...«. Rukopis Po garištima temelj je za dvije kasnije Freudenreichove knjige, Narod gradi na ogoljelom krasu i Kako narod gradi, u kojima će se tema ognjištarske krvi i tla u potpunosti transformirati u narodno graditeljstvo.

Sličnu transformaciju, post festum, doživjet će i endehazijska prosvjetna ognjišta, koja će biti preimenovana u domove kulture. Većina će ih i biti dovršena upravo potkraj četrdesetih i tijekom pedesetih godina. Tako će primjerice 1957. Odbor za gradnju zanatskog Doma u Đ urđevcu moliti Freudenreicha da pošalje kopije nacrta dvorane Hrvatskih ognjišta kako bi se na »tom temelju gradila kino dvorana«. Tijekom 1946. traju pripreme za nastavak gradnje crkve u Mihovljanu, koja započinje 1947. Prema sačuvanoj dokumentaciji može se zaključiti da već od 1946. traju određeni radovi i na Mariji Bistrici. »Počela je nova godina«, piše Freudenreichu mihovljanski župnik Prežigalo »pak ću i ja prekinti sa svojom šutnjom. Možda Vam je bilo u duši, kao no meni kada ste poslali svog kurira sa vijestima, da ste ostali na Bistrici ležati... Ne znam, kako radite na Mariji Bistrici. Da li ste još uvijek šef poljepšavanja najvećeg našeg Marijanskog Svetišta... Ja bih Vam želio poslati par kg. oraha i malo sušeni varganja, ali ne znam kako, da ne bi tko mislio, da švercam...«.

Godine 1947. uklonjen je s glavnoga zagrebačkog trga spomenik banu Jelačiću. »Vrijeme je da iz Zagreba«, pisat će u »Vjesniku« profesor Više pedagoške škole Vladimir Babić, »nestane spomenika crno-žutog generala Jelačića«. Godinu poslije, u »Narodnom listu«, »Muslimani Zagreba traže da se sruše minareti na Trgu žrtava fašizma«. Kako doznajemo iz iste tiskovine, »na inicijativu članova uprave bivšeg društva Preporod u prostorijama Narodne frone I. rajona održan je izvanredni sastanak muslimana, koji žive u Zagrebu... Na sastanku je prihvaćena rezolucija, koja je upućena Izvršnom odboru Gradskog Narodnog Odbora u Zagrebu... U rezoluciji se između ostalog kaže: Da zaustave priliv muslimanskih masa Narodno-oslobodilačkom pokretu, ustaški krvnici služili su se obmanama i lažima. Jedna od najvećih bila je otvaranje džamije na Trgu žrtava fašizma. Za ovu je džamiju najveći krvnik i ratni zločinac Pavelić vezao svoje ime... Zločinac je podigao tri minareta oko umjetničkog paviljona na Trgu žrtava fašizma, na kojem su njemački i ustaški zlikovci i krvnici terorizirali i mučili antifašističke borce našeg naroda. Zato tražimo od Izvršnog odbora Gradskog narodnog odbora u Zagrebu, da se sruše ova tri minareta, koji su ruglo i sramota za nas muslimane, i da se na Trgu podigne spomenik žrtvama fašizmu«. Do listopada 1951. nekadašnji Umjetnički paviljon i donedavna džamija preuređen je »u čast desetogodišnjice Narodne revolucije« u muzej Narodnog oslobođenja Hrvatske.

KRAJ

Krešimir Galović