Prilog novoj osjećajnosti

Prilog novoj osjećajnosti

Krešimir Pinatrić, Commedia, interaktivni CD, glazba: play mf, fotografije Domagoj Lozina, dizajn Ivan Lozina, prijevod na njemački i engleski jezik Aleksandra David, AGM, Zagreb 2002.

U posljednje vrijeme shvaćamo da nam se sve više gubi tlo pod nogama. Gea se povlači: sve je manje vode, leda, nafte, životinja, biljaka i ozona; sve je manje slobode. Propast planeta prijeti s više strana: promjena klime, ozonske rupe, onečišćenje zraka, biološko i nuklearno oružje. Seksualne slobode ograničila je sida. U umjetnosti moderna je dovela stvari do kraja, do slijepe ulice. Nema više glasovite umjetničke slobode, evo jedan od stotine primjera: jedan je umjetnik performansa početkom sedamdesetih ispalio metak iz pištolja u zid galerije, misleći kako time osvaja novu slobodu, ali je zapravo iscrtao nove i krajnje zidove. Odjednom smo osjetili granicu: tisućama godina beskrajni prostor planeta, stvarni i mentalni, odjednom je postao konačan. Izgubili smo osjećaj slobode i počeli kušati paranoju i klaustrofobiju.

Svemir nam je ostao nedostižan, kao u romanima Stanislava Lema. Neko više biće, ili eventualne naprednije civilizacije, smiju nam se zbog toga. A s druge strane svemirska lukovica sve se više ljušti. Atomska fizika je davna prošlost, stvari su se spustile za još jednu razinu niže, do kvarkova. Isto tako više nema velikih socijalnih teorija, nema nade u nekakav socijalistički kraj vremena, pažnja se vraća natrag na pojedinca, na new age, na duhovne i transcendentalne vrijednosti. U posljednjem stadiju paranoje preostaje nam još samo put prema unutra, put u sebe, preostaje nam samo duboka, duhovna koncentracija, kao jedini pravi svemir. A to je možda poguban postupak, razaranje vlastitog bića. I pitanje gdje smo pogriješili, i jesmo li uopće pogriješili.

Najzanimljiviji

Također, kultura slika i spektakla sve više gubi bitku i čovječanstvo se okreće duhovnoj dimenziji — ne zato što je ona eventualno dublja, nego zato jer je jedina preostala. Jedina još nije potrošena; bila je predmetom najvećeg zanimanja samo na početku civilizacije. Je li taj proces pozitivan ili negativan, odveć je jednostavno pitanje.

Krešimir Pintarić trenutno je najzanimljiviji naš mladi pjesnik. Tu je poziciju stekao ponajviše ustrajnošću u njegovanju vlastite poetske geste; dakle izgradnjom vlastite poetike, njezinom dosljednošću, kao i kulturom objavljivanja itd. Pintarić je pisac unutarnjeg, tautolog, pisac osjećaja i emocija, pa i patetike, ako treba priznati vlastitu slabost — onog čisto ljudskog, izvan svih različitih teorija, koje nam govore zašto je nešto dobro.

Dakle, Pintarić je pravi suvremeni pisac, autor koji pogađa duh vremena. Njegov je napor usmjeren prema unutra, prema posljednjem neistraženom, a dostupnom svemiru. On se ne dvoumi citirati Bibliju, da ga slučajno ne proglase anakronim. Ne obazire se na teorije i različite estetske postavke, priča svoju priču sve dok ima razloga vjerovati joj.

Pintarićeva treća knjiga nije samo pjesnički, nego i vizualni i auditivni događaj. To je zaista mala revolucija u našem izdavaštvu — i zbog toga pohvala autoru i AGM-u. No, zbog skučenosti prostora vratit ću se onome što se meni čini najbitnije — uz nedvojbeno izvrsne fotografije Dalibora Lozine kojima je knjiga opremljena, premda bih ja još više volio fotografije u boji — i zvuk, ambijentalna glazba koja miješa sumorne zvukove civilizacije s pozitivnim vibracijama pojedinca, na CD-u. Dakle, usmjerit ću se na samu srž Pintarićeva pjesništva. A to je značenje tog istog pjesništva, obilježja poetike, itd. Štoviše, ovo je možda dobra prigoda da konačno shvatim određene težnje u našem novom pjesništvu.

Kao prvo, te težnje uopće nisu masovne. Postoji svega nekoliko autora koji su prispodobivi tom kontekstu, premda se i većina za njega veže u nekoj široj perspektivi. Koje su poveznice među njima?

Narativni obrat

Smatram da je narativni obrat s kraja devedesetih u našem slučaju bio samo početak procesa, iako su neki pisci ostali samo na tome. Narativni obrat nipošto nije mogao iznijeti čitavu poetiku. Taj je obrat pokrenuo neke druge stvari, koje je jako teško imenovati, a da ne zvuče glupo. Prije svega to je, u nedostatku boljega termina, neka vrsta povratka lirskom subjektu. Ali ne u pravom smislu riječi, nego više ponovno osvješćivanje takve pjesničke uloge. Povratak osjećajnosti, povratak opsesija i ljubavi, ali i filozofičnosti, ideje, fabule — pokušaj da se odgovori na različita pitanja koja oduvijek muče čovjeka.

Bio je to povratak autoru koji osjeća i želi napisati nešto o osjećajima, želi to upakirati u nekakav oblik i razviti koliko je moguće. Dakle lirski subjekt (pišem u navodnicima) pojavljuje se kao plod potrebe, a ne mode. Evo dokaza za tu tvrdnju: o Pintariću se u povodu Divovskih koraka govorilo da piše o ljubavi, ali da nije patetičan. Za mene nije bilo toliko važno da li je on patetičan ili ne, nego da piše o osjećajima. Također, osjećaji obuhvaćaju i sferu općenitih filozofskih pitanja o nama, o našoj sadašnjosti i budućnosti, o stvarnosti i vremenu, o tehnici i ekologiji. Riječ je o povratku stanovitoj klasičnoj poziciji pisca. Pisca koji nema kompleksa i piše o onome što ga najviše zanima i privlači. A Krešimir Pintarić svakako je jedan od zanimljivijih autora tog usmjerenja, bilo da ga zanimaju posve obične svakodnevne stvari ili da razbija glavu o velikim apstraktnim pojmovima. Njegova Commedia vrijedan je prilog novoj osjećajnosti, put prema većoj duhovnoj slobodi.

Rade Jarak