Pogorelić

Igrajući se agogikom do ruba proizvoljnoga, Pogorelić je u obje Beethovenove sonate upravo imperativom proizvoljnosti nametnuo protok vremena u skladu sa svojim unutarnjim uhom i svojim htijenjem

Sredinom prosinca zagrebački je koncertni život bio obogaćen s nekoliko atraktivnih koncertnih nastupa. U prvom redu valja tu spomenuti recital Ive Pogorelića u Lisinskom, koji je, razumljivo, pobudio i najveći interes. Nakon otkazana koncerta u listopadu bilo je neizvjesno da li će Pogorelić ove godine još uopće izaći pred zagrebačku publiku. No na sreću njegovih poštovatelja to se ipak dogodilo 13. prosinca. Pogorelićev recital ostat će zabilježen kao glazbeni događaj mjeseca, a možda i godine, u svakom slučaju, kao provokantni nastup glazbenika koji danas, više nego ikada prije, pokazuje kako se lišio suvišne brige oko razmišljanja sviđa li se njegovo sviranje ljudima ili ne sviđa. Pogorelićeva današnja ravnodušnost prema javnom mnijenju čini se da izvire više iz potpune usredotočenosti na vlastitu osobu, negoli iz želje da se nekoga zadivi ili šokira. Evidentno je da publika Pogorelića pretjerano ne zanima, a kako to obično biva, ta je njegova nezainteresiranost proporcionalno obrnuta interesu koji izaziva, kako svojom osobom, tako i svojim sviranjem. Program njegova recitala bio je koncipiran u dva velika bloka: u prvom dijelu s dvije sonate Ludwiga van Beethovena (d-mol, op. 31 br 2 i e-mol op. 90), a u drugom sa šest Moments musicaux, op. 16, Sergeja Rahmanjinova. U pristupu i načinu tumačenja Beethovenove glazbe, zasnovane na snažnoj arhitektonskoj konstrukciji i principu klasične motivičke razrade, Pogorelić nije slijedio ni jedan put koji bi ga doveo do realizacije Beethovenova notnog zapisa prema diktatu njegove unutarnje logike i glazbene povezanosti. Igrajući se agogikom do ruba proizvoljnoga, Pogorelić je u obje Beethovenove sonate upravo imperativom proizvoljnosti nametnuo protok vremena u skladu sa svojim unutarnjim uhom i svojim htijenjem. Za publiku (na koju se generalno uzevši i ne treba obazirati) to je bilo naporno za slušanje, jer je Beethovenova glazba takvim pristupom izgubila svoju imanentnu logiku. Pojedini dijelovi (primjerice u stavku Largo-Allegro iz Sonate op. 31), bili su zbog usporena protoka gotovo neprepoznatljivi, a cjelinu je bilo teško slijediti upravo zbog poremećenih odnosa na agogičkom planu, koji su ponekad (na početku stavka Allegretto spomenute sonate u d-molu) išli do ruba nepoštivanja notnoga teksta. U svojim vrlo odmaknutim predodžbama Pogorelić proizvoljnost koncepcije obilno nadoknađuje perfekcijom svog pijanizma. Pa ako je išta na njegovu koncertu bespogovorno fasciniralo, onda je to upravo čvrsta, do savršenstva kontrolirana strana njegova pijanističkog umijeća. U Rahmanjinovljevim Moments musicaux, op. 16, ta se strana u punom sjaju izrazila u izvedbama Glazbenog trenutka u e-molu (presto) i C-duru (maestoso), da bi kulminirala u dodatku službenom dijelu programa, bravurozno moćnoj izvedbi pijanistički izrazito virtuozne fantazije Islameja Milija Balakirjeva. Bila je to jedina skladba kojom je Pogorelić te večeri, osmišljeno vođenom gradacijom u intenzitetu programske atraktivnosti, bezrezervno oduševio publiku. No pravim značajkama njegova suverenog pijanizma pokazale su se disciplina i samokontrola, i to u prostoru poimanja glazbe koje se s najvećom suzdržanošću postavlja na distancu od svega poznatoga. U svojoj viziji glazbenoga djela, dakako, nipošto u kvaliteti prezentiranog pijanizma! Kissin je jedanput rekao da je Richterova virtuoznost transcendentalna. Pogorelićeva je virtuoznost danas, — ma kako to paradoksalno zvučalo — asketska. U kontekstu takva pijanizma njegova osobnost interpreta zaslužuje svako poštovanje.

Gusekova muzikalnost

Pogorelićev recital snažno je obilježio zagrebački koncertni život ovoga mjeseca. No gotovo paralelno s njegovim nastupom održana su dva glazbeno vrlo kvalitetna koncerta. Prvi od njih zahvaljujemo pijanistu Hariju Guseku, koji se 12. prosinca, nakon dugogodišnjeg izbivanja s koncertnoga podija, vratio na zagrebačku koncertnu scenu solističkim nastupom u Hrvatskome glazbenom zavodu. Gusek je svoj pijanistički come back posvetio poljskom pijanistu Ignazu Friedmanu (koji je dvadesetih godina u dva navrata svirao i u Zagrebu) te je time upozorio na odrednice vlastitog pijanizma, kao i na pijanističku tradiciju koja je njemu osobno i bliska i poticajna. Još u doba svojih mladenačkih nastupa, prije dvadesetak i više godina, Hari Gusek upozorio je na svoj bogomdani profinjeni muzikalni osjećaj, na plemenitost svoga glazbenog senzibiliteta, na koji se — kako se to danas jasno čuje — mogao osloniti i nakon višegodišnjega pauziranja. Ono što je iskreno oduševilo u Gusekovu pijanistički dorađenu muziciranju bila je prirodna jednostavnost njegove fraze, oslobođeno vođene putem vrlo rafinirana, agogički maštovita daha. Gusekove izvedbe poznatoga Bachova korala iz kantate br. 147 u obradi Myre Hess, triju sonata Domenica Scarlattija, te Beethovenove sonate quasi una fantasia, op. 27 br. 2 (Mjesečina), u prvom su dijelu koncerta pokazale jasne, čiste obrise Gusekove muzikalnosti, i uvjerljivost njegova umjetničkog iskaza. Pet skladbi Frédérica Chopina (Berceuse, op. 57, Impromptu u As-duru, op. 29, Impromptu u Fis-duru, op. 36, Impromptu u Ges-duru, op. 51, te Fantasie-Impromptu u cis-molu, op. 66) ispunili su drugi dio programa u kojem je Hari Gusek jednostavnošću svoje muzikalne geste, začudnom oslobođenošću od bilo kakva proračunatog efekta, ležerno, tonski maštovito i s dozom urođene pijanističke elegancije osvojio publiku. Ovako lijep koncert, ugodan za slušanje i s aurom toliko pozitivne energije, nije se u nas već dugo čuo. Nadamo se jedino da zagrebački glazbeni organizatori (spomenuti Gusekov koncert ostvaren je zahvaljujući Hrvatskom društvu glazbenih umjetnika) neće zaboraviti njegov sretan povratak na zagrebačku koncertnu scenu te da će mu pružiti šansu da se na njoj uskoro ponovno pojavi.

Očaravajuće izvedbe

Svega nekoliko dana poslije spomenutih pijanističkih recitala u Muzeju za umjetnost i obrt održana je komorna večer barokne glazbe, na kojem je nastupio ansambl Musica viva uz violinisticu Catherine Mackintosh. Poznata britanska glazbenica, danas međunarodno afirmirana u krugu specijalista za glazbeni barok i asnambl Musica viva čiji se članovi (Renata Penezić, flauta, Branko Mihanović, oboa, Saša Borčić-Reba, violina, Tanja Andrejić, violončelo i Višnja Mažuran, čembalo) ubrajaju među ponajbolje zagrebačke glazbenike, udružili su svoje snage te uz sudjelovanje mezzosopranistice Renate Pokupić, violistice Maje Žarković i kontrabasistice Helene Mezej priredili Božićni koncert s djelima Corelija, Bacha, Torelija, Vivaldija i Michela Correttea. Renata Pokupić svojim lijepo obojenim mezzom, čvrste, muzikalno gibive linije predstavila se trima Bachovim arijama iz Božićnog oratorija, dok su kao instrumentalni solisti nastupili oboist Branko Mihanović, uvijek savršeno oblikovana tona i prekrasno ispjevane fraze (posebice u Corretteovoj skladbi Noel Allemand), te odlična flautistica Renata Penezić, čije se tehnički suvereno i muzikalno dotjerano sviranje u punom sjaju čulo u izvođenju Vivaldijeva koncerta La pastorella. Svi interpreti zajedno s gošćom iz Velike Britanije pokazali su se kao prvorazredni glazbenici, visoko postavljenih standarda zajedništva muziciranja, disciplinirane, odlično koordinirane svirke, koja je u rezultatu ostvarila prvorazrednu komornu glazbenu večer. Valja ipak na kraju upozoriti na nepotrebne greške tiskanoga programskog listića, posebice na nespretnost koja se potkrala u vezi s posljednjom točkom, u kojoj je, umjesto Giuseppea Torellija, kao autor naveden Arcangelo Corelli. Corelli i Torelli zvuči slično, ali premda je riječ o glazbi iste epohe, ipak je riječ o dvojici različitih skladatelja. Šteta da je, tko zna čijim propustom, do pogreške uopće došlo. No ona je na sreću ostala samo na papiru. Izvedbe na koncertu očarale su.