Podsjetnik na ciklus

Podsjetnik na ciklus

Kušaj Drakulinu krv (Taste the Blood of Dracula), Velika Britanija, 1969, red. Peter Sasdy, petak, 13. prosinca, 2.05, HTV 1

Svi filmovi britanske producentske kuće Hammer Films zasigurno su vrijedni pozornosti, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog činjenice da nikad ni prije ni poslije u filmskoj povijesti nije postojala filmska kuća profilirana isključivo žanrovski. Hammer Films osnovan je 1935. i u početku je proizvodio lagane komedije i drame, a u Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon njega kuća se našla pred bankrotom. Ubrzo, Hammer Films mijenja taktiku i postaje sinonim za produkciju niskobudžetnih filmova strave, koji se u vrijednosnom smislu danas mogu svrstati na pola puta između klasičnoga horora i eksploatacijske struje toga žanra. Prvi film o transilvanijskome grofu Brama Stokerova nastao u golemoj Hammerovoj riznici, Dracula (1958) u režiji Terencea Fishera — zapravo je remake Dracule (1930) Toda Browninga, gdje je u ulozi najpoznatijega krvopilca debitirao Bela Lugosi. Hammerova verzija otvorila je pak glumačko-vampirska vrata najpoznatijem Drakuli svih vremena, Christopheru Leeju, i njegovu glumačkom parntneru Peteru Cushingu. Lee je za britansku producentsku kuću snimio još šest nastavaka Drakulinih pustolovina, među njima i Kušaj Drakulinu krv, nedavno prvi put prikazan na državnoj televiziji.

Grofova osveta

Kušaj Drakulinu krv radnjom se nadovezuje na prethodni film Hammerova serijala Drakula je ustao iz groba (Dracula Has Risen from the Grave, 1968), a u potpunosti slijedi i pretežnu scenarističku matricu svih stvarenja o transilvanijskom grofu nastalih u Hammerovoj kuhinji.

Vremenski se tu vraćamo u viktorijansko doba, gdje obijesni buržuji nanose zlo Drakulinim slugama, ali ga istodobno slučajno oživljavaju pa onda probuđeni grof kreće u osvetu. Dakako, sami sadržaji nisu dovoljan razlog da Hammerove verzije Drakule pa tako i Kušaj Drakulinu krv, mehanički smjestimo u klasične filmove strave, jer cijelom filmskom poviješću od srednjovjekovnih izopačenika do izgubljenih tinejdžera današnjice netko slučajno ili namjerno pomaže u oživljavanju krvi gladnoga, slavnog grofa. Hammerovi su filmovi strave klasični u samom poimanju Drakulina lika i djela, a promatrano kroz prizmu postmodernoga filmskoga relativiziranja. Drakula dolazi iz Transilvanije, oživljava uz pomoć sotonističko-okultnih pojava, oličenje je zla, ali i zavodnička napast za žene. Točka. To je klasičnofilmski, ali i tipični Hammerov Drakula. I nema tu propitivanja o grofovu identitetu; ne može se tu dogoditi da nam se grof, iako veliki zavodnik, zaljubi; nema tu mjesta dominantnosti mistifikacije nad crno-bijelom podjelom svijeta. U Hammerovim pričama o Drakuli dominantne su scene kakve je, ironizirajući klasičan horor, opisao njemački teoretičar Friedrich Geyrhofer u eseju Horor-filmovi i vlast: »Mlade dame... upadaju iz jedne u zablude u drugu: šetaju mračnim ulicama, zaboravljaju zatvoriti prozore spavaće sobe izlažući se iz čisto altruističkih motiva tajanstvenom strancu iz Transilvanije...«

Sve dosad rečeno može se primijeniti i na Kušaj Drakulinu krv. Atraktivne ženske žrtve, malo humora i karizmatičnost Christophera Leeja, uz nešto složeniji scenarij u odnosu na druge uratke iz Hammerova serijala, formula je redatelja Petera Sasdyja, koji je serijal preuzeo od Terencea Fishera. Neki će prigovoriti kako je Christophera Leeja u ovom filmu manje nego u prethodnicima ili nastavcima filma, a sigurno je izostanak Leejeva partnera Petera Cushinga još malo oduzeo na težini ostvarenja. Sve u svemu, ako bismo Hammerov serijal o Drakuli stavili na hrpu i odlučili ga pogledati u komadu, bila bi to zamorna zadaća i za istinske žanrovske ljubitelje. Ovako, Kušaj Drakulinu krv fini je podsjetnik na naivnost i nevinost klasičnoga filma strave.

Ivan Žaknić