Otkucavanje bila patnje

Otkucavanje bila patnje

Dobro prepisivanje iz medija u medij koje istovremeno može stajati na repertoaru Drame HNK, ali i u programu Eurokaza

Prva ovosezonska dramska premijera riječkoga HNK, u sklopu repertoarne odrednice sezone drama romana: junaci apsoluta redateljska je adaptacija adaptacije Dostojevskijeva romana Zločin i kazna (1866), koju je za vlastite redateljske potrebe 1983/84. napravio Andrzej Wajda. Za razliku od Wajde, koji je pokušao spojiti očuvanje svih fabularnih tijekova i sabijanje građe na scenski podnošljivu količinu teksta, slovenski redatelj Tomi Janežič jednostavnije je postavio problem ne gubeći na njegovoj problematičnosti. Zanemarujući donekle socijalne ili socijalizacijske postavke predloška on je predstavu fokusirao na samospoznaju i religijsku autorealizaciju koristeći se kao formalnom odredicom podnaslovom Dnevnik Raskoljinikova.

Točan izbor modela

U takvu je modelu sadržana samo introspekcija i retrospekcija protagonista, za što ne treba mnogo izvanjskoga, kako u broju likova tako i u ostalim komponentama kazališnog aparata. Napad suvremenosti na donekle kostimima naznačenu vjernost vremenu nastanka originala izravan je prijenos snimke izvođača — potrebna osim zbog atmosfere, koju naglažava i glazba Giyae Kanchelija, i zbog smanjene čitljivosti zamračene predstave u kojoj su izvođači gotovo potpuno nepomični. Izravnim prijenosom digitalno obrađene slike krupnog plana lica, na kojima je ekspresija takozvane nutrine svedena na realno ili najnužnije, redatelj priziva filmske reference, od Bergmana do von Triera, ali i neke kazališne, primjerice predstavu Geluk s ovogodišnjeg Eurokaza.

Janežiču je jasno da se prava tragedija ne može osjetiti, možda danas više ne, a možda se nikad nije ni mogla, u prijenosu informacija glumačkim talentom, čak i kad ga se naziva raskošnim, stoga on žuđenu empatiju ne izaziva nego očekuje, a nudi samo koncentraciju i gotovo objektivno iznesen problem. Predstava je zato naizgled statična, monološka i zamorna. S druge je strane ona vjernija i modelima teatralizacije koje nudi psihološki roman i izazivanju empatije u gledatelju koji od kazališta ne očekuje nužno spektakl.

Potvrdu nudi bliski primjer, predstava Idiot, koju je prije nekoliko godina u ljubljanskom SNG-u ostavio Mile Korun, zadržavajući većinu Dostojevskijevih likova, održavši vjernim kostimografiju i scenografiju gotovo četiri sata predstave da bi postigao samo još veću monologiziranost, statičnost i — monotonost. Između ta dva primjera, put kojim je Janežič krenuo u riječkoj predstavi neupitno je kvalitetniji i u procesu i u konačnom proizvodu. Dakle, Zločin i kazna nije predstava za lektiru, ali nije ni radikalni rez, nego dobro prepisivanje iz medija u medij. Iz te njezine vrijednosti proizlazi još jedna — ona istodobno može stajati na repertoaru Drame nacionalnog kazališta kakvo je HNK Ivana pl. Zajca, ali i u programu Eurokaza.

Neujednačen glumački trokut

Na praznoj pozornici, gdje scenografiju čini samo nekoliko prigušenih svjetiljki i stolaca, i na kojoj u prvom i posljednjem prizoru vrlo efektno pada snijeg, zapravo igraju samo tri glumca, Franjo Dijak kao Raskoljnikov, Marija Škaričić kao Sonja Marmeladova i Zdenko Botić u ulozi istražitelja Porfirija Petroviča, dok su svi ostali (Alen Liverić, Damir Orlić, Bosnimir Ličanin i Alojz Usenik) ovdje zaista sporedne uloge. Dijak je i na trećoj izvedbi predstave uspijevao suzbiti svoju inače karakterističnu gestikulaciju te mu je jedino ostao također poseban izgovor, što u ulozi Raskoljnikova, kao konačni domet klasične uživljenosti, čak i ima smisla, pa riječki izlet može ubrojiti u svoje uspjehe. Marija Škaričić ostala je najslabijim dijelom trokuta, kako zbog lika tako i zbog pretjeranog, dakle nedomišljenog, usuglašavanja s atmosferom predstave, dok je Zdenko Botić uglavnom zasjenio svakoga na pozornici, zahvaljujući kako glumačkom stažu i primjerenoj ulozi tako i maksimalnom prilagodbom malo drukčijim redateljskim zahtjevima, što treba pripisati hvalevrijednoj otvorenosti i profesionalizmu. Uz suradnju dramaturginje Magdalene Lupi, kostimografkinje Elene Fajt Velikonja i suradnika za svjetlo Borisa Bindara, Tomi Janežič možda nije nadmašio svoju režiju Čehovljevih Triju sestara u SMG-u, ali je Rijeci ostavio izvrsnu predstavu posebnog, autentičnog značaja.

Igor Ružić