Osvježeno glazbeno izdanje

Osvježeno glazbeno izdanje

U zadnjoj večeri došlo je do čarobne izmjene energija

Premda smo na koncertnim podijima navikli na gostovanja stranih dirigenata, u kazališnim je produkcijama to uistinu prava rijetkost. Stoga su našu pozornost s pravom privukle dvije posljednje predstave Verdijeva Nabucca u zagrebačkom HNK kojima je kao gost ravnao austrijski dirigent Andreas Mitisek. Kao jednu od glavnih inovacija u odnosu na poslovanje prethodnika novo je čelništvo naše središnje nacionalne kazališne kuće (intendant Mladen Tarbuk i ravnatelj opere Zoran Juranić) na početku svojega mandata najavilo uvođenje stranih gostujućih umjetnika u radu s ansamblom. Mitisekov boravak u Zagrebu zbog probi za dobrotvorni koncert s antologijskim valcerima i polkama Franza von Suppea, Emmericha Kalmana i Johanna Straussa mlađeg (15. prosinca) iskoristili su da maestru povjere dvije izvedbe Nabucca. Usavršivši svoje umijeće za pultom Bečke opere u razdoblju između 1990. i 1998. godine, Mitisek je osobit ugled stekao iznimnim interpretacijama suvremenih glazbenoscenskih ostvarenja poput Velikog makabra Gyoergya Ligetija, Nixona u Kini Johna Adamsa i Loudenskih đavola Krisztofa Pendereckog. Posljednjih se godina istaknuo kao tumač standardnijih naslova na opernim pozornicima Novog kontinenta (u Americi, Kanadi i na Havajima).

Bez treće nema sreće

Kako je to običaj kod već uhodanih opernih predstava, gost dirigent ovdje se s kompletnim ansamblom susreo tek na jednom pokusu pred prvu izvedbu, u utorak, 10. prosinca. No, orkestar i zbor zagrebačkog HNK, očito nenaviknuti na rad pod stranim palicama, nisu u toj prvoj večeri očitovali veče promjene u interpretaciji. Tri dana, koliko je prvu dijelilo od treće predstave, koja je priređena u petak, 13. prosinca, bilo je dovoljno da dirigent i ansambl saberu dojmove sa svojeg prvog susreta. Uistinu, te se večeri u čarobnoj izmjeni energija između dirigenta, ansambla i publike stvorilo za zagrebačku operu ako ne novo onda barem vrlo osvježeno glazbeno izdanje dugogodišnje predstave. To se u prvom redu odnosi na orkestar, koji je, vođen lepršavim i vrlo preciznim pokretima maestra, u svim pojedinostima ukorak odražavao dramatiku s pozornice, a u dijelovima bez pjevača ekspresiju razvijao većinom razrađenim agogičkim promjenama. Sličnu živopisnost orkestralne interpretacije evergrinskih melodija, kojima djelo obiluje, s nadahnutim i do detalja uvježbanim zajedničkim disanjem cijelog orkestra u čestim ubrzavanjima i usporavanjima glazbenog tijeka, redoviti posjetitelji naših glazbenoscenskih priredbi već odavno nisu doživjeli.

Izvanrednu profinjenost muziciranja iskazali su članovi sekcije drvenih puhača, dok su se solističkim nastupima iz korpusa gudača spremno izdvojili koncertni majstor orkestra Anđelko Krpan i voditeljica dionice violončela Snježana Rucner. Nažalost, smjela tempa austrijskoga maestra čini se da su ometala pojedine nositelje dionice limenih puhača, čija povremena pokliznuća (najviše, začudo, u polaganijim dijelovima!?) ipak nisu umanjila pozitivnu bilancu glazbenoga aspekta izvedbe. Zbor, koji u ovoj operi gotovo u svakoj sceni mijenja ulogu — od Hebreja do Babilonaca; od naroda do vojnika — pod Mitisekovim je vodstvom uz prilog zborovođe Roberta Homena u takt pratio maestra ispunivši sve njegove zahtjeve u smislu glazbenog pokreta, naglašavanja i dinamike (osobito je oduševio u slavnom ulomku Va pensiero... u koji je uvijek usredotočena sva pozornost publike Nabucca).

Vrsni pjevački par

U sagledavanju dosega solističkih interpretacija na sceni (u obje predstave Nabucca pod Mitisekovim vodstvom, 10. i 13. prosinca), valja nam krenuti od naslovne uloge, koja se za našeg izvrsnog baritona Vitomira Marofa pokazala idealnom da u njoj u punom opsegu iskaže sva svoja umijeća interpretacije. Kao nositelj radnje sigurnim je nastupom, te mekoćom i širokom voluminoznošću glasa nepokolebivo jedrio nad valovima orkestra, funkcionirajući jednako dobro u lirskim i dramatskim situacijama.

Gotovo ukorak u obje ga je predstave pratila jedna od najvećih sopranistica naše glazbene scene, inače prvakinja splitske opere, Nelli Manuilenko. Ona je u ulozi Abigaille nesagledivim opsegom registra kojim vlada i nepogrešivim nijansiranjem dinamičke izražajnosti sve do najsitnijih detalja ostvarila glazbene i dramaturške vrhunce dviju izvedbi. Prednost je dala dramatskom aspektu svojega pjeva, na račun preciznosti nizanja tonova u povremeno glisandirajućim silaznim koloraturama. Osim korektnog, no pomalo suzdržana baritona Marijana Jurišića kao Baalova velikog svećenika, u ostalih su se pet uloga u dvije predstave pod Mitisekovom palicom iskazale dvije različite postave pjevača. Nećaka judejskoga kralja, Ismaelea, tumačili su Hrid Matić (u visinama izražajnije i scenski sigurnije, no s pogrešnim izgovorom talijanske riječi cessate) i Damir Fatović (tenor punije voluminoznosti, koji se skladnije uklapao u brojne pjevačke ansamble, no nedovoljno obraćao pozornost na fraziranje). Mezzosopranistice Dijana Hilje i Martina Tomčić dale su svaka na svoj način lik Nabuccove kći Fenene. I dok je prva svoju lijepu meku boju glasa povremeno narušavala pretjeranim vibratom, druga je uz neodoljivu scensku pojavu i glas prirodno široka zvukovnog spektra, nepotrebnim bojenjem tona ipak otkrivala tragove pjevačke nesigurnosti. Kao Zaccaria, hebrejski veliki svećenik, nastupila su dvojica naših odličnih basova — Ivica Šarić i Ivica Čikeš — prvi izražajnijih dubina i širega glasovnog volumena, a drugi preciznije intonacije i sigurnijeg scenskog nastupa. Dva su člana zbora zagrebačkog HNK — tenori Neven Mrzlečki i Ivo Gamulin — primjereno naglašenom dikcijom donijeli recitativni epizodni lik Abdalla, štitonoše babilonskog kralja, dok je u ulozi Zaccarijine sestre Anne Antonija Boroša zadovoljila očekivanja, a Blaženka Milić se svojim neukrotivim vibratom isticala iz, inače skladnog zvuka, pjevačkih ansambala.

Gostovanje Andreasa Mitiseka kao dirigenta Verdijeva Nabucca u zagrebačkoj operi, uz nadahnutu glazbenu interpretaciju niza solista i cijelog ansambla, bacilo je u prvi plan i pomalo zastarjelo režijsko rješenje ove višegodišnje predstave, koje u današnje vrijeme svakako zahtijeva barem korekturu, ako ne i novo osuvremenjeno uprizorenje.

Jana Haluza