Oda životu

Oda životu

Jozo Četković rođen je godine 1940. u Starom Baru u Crnoj Gori. Premda rođeni Crnogorac, pripada velikim imenima hrvatske fotografije. U Zagrebu je 1961. završio Školu primijenjenih umjetnosti.

Član je Fotokluba Zagreb od godine 1958. U tom klubu sudjeluje na brojnim izložbama fotografije, u zemlji i inozemstvu, pri čemu osvaja mnoga priznanja i nagrade.

Godine 1963. Fotosavez Jugoslavije dodjeljuje mu zvanje majstora fotografije, mimo redovitoga postupka u kojem je najprije trebalo postići zvanje kandidata majstora, što najbolje svjedoči o iznimnu talentu toga fotografa.

Od godine 1964. član je ULUPUH-a. Ubrzo mu i FIAP, međunarodna federacija za fotografsku umjetnost, dodjeljuje svoja počasna zvanja AFIAP, a zatim i EFIAP.

Jozo Četković autor je izvanrednih ciklusa fotografike (ciklusi Masline, Aktovi, Zdanja, Krajobrazi, Kamen i Portreti) u kojima postiže vrhunske vrijednosti.

Izlaže na mnogim izložbama u zemlji i inozemstvu, pri čemu osvaja pedesetak raznih nagrada i priznanja, od čega osam na međunarodnim izložbama, u zemlji i inozemstvu (Alicante, Berlin, Hamburg, Zadar, Beograd, Sarajevo).

Autor je brojnih samostalnih izložbi fotografije, u zemlji i inozemstvu: Zagreb (1961. i 1962), Titograd (1963), New York (1963), Zagreb (1964), Bjelovar (1966), Beograd i Niš (1967), Zagreb i Karlovac (1970), Köln (1972), Dubrovnik i Torino (1975), Doboj (1976), Novi Sad (1977), Krapina (1978), Zagreb (1980. i 1981).

Umro je mlad, godine 1986. u Zagrebu.

Vladko Lozić

Posve je razvidno da bi život naše fotografije izgledao posve drukčije da se šezdesetih godina nije pojavila nekolicina vrlo nadarenih mladih fotografa. Bilo je to vrijeme kad se fotografska javnost prvi put susrela s imenom Joze Četkovića, fotografom čiji su se radovi već tada uveliko razlikovali od pomalo tipizirane fotografije toga doba.

Ta različitost očitovala se u njegovu odnosu prema fotografiji i životu uopće, kao i načinima stvaranja fotografskog djela. Bio je to uvijek istraživački odnos pun eksperimentiranja i pokušaja prodiranja u ono manje poznato i suprotstavljeno tradicionalnim stanjima i vrijednostima.

Četković je jamačno bio jedan od rijetkih fotografa čiji je razvojni put u svim fazama podjednako čvrst, bez oscilacija, s kvalitetama koje ga već na početku izdvajaju iz okvira osrednjosti i svrstavaju u red malobrojnih koji će bitno utjecati na ukupno stanje naše fotografije.

Prisjetimo se njegovih početaka. Portretima skreće na sebe pozornost, njima na neki način narušava ustaljeni red unutar promišljanja generacije koju je zatekao i na čijim je postignućima učio. Mnogi su ga tada smatrali našim ponajboljim portretistom, a čak je i sam Tošo Dabac bio duboko uvjeren u to.

Sve što se zbilo nakon toga bilo je neuniformirano u izrazu i tretmanu, prožeto svježinom, oslobođeno formalizma, pročišćeno sve do onoga trenutka kad se misao pretvara u znak — poetski simbol primjeren vizualnoj kulturi autora, a isto tako s nenarušenom mogućnošću komunikacije. Promatrajući njegove tematske cjeline aktova, maslina i kamena, skloni usporedbama možda smo prečesto zaboravljali njihova autora, ono što je individualno i samo njegovo, njegovu originalnu vizualizaciju stvarnosti.

Prateći njegov rad, nažalost tijekom samo dva i pol desetljeća, bili smo svjedoci neprekidna mijenjanja jezičnih izraza kojima se autor služio, kao i neprekidna stvaranja novih figurativnih simbola, oblika, pa tako i postizanja novih estetskih vrijednosti, nužnosti uspostavljanja jedne drukčije komunikacije, koja upravo tim oblicima daje onu potrebnu vitalnost i izričaj.

Ustrajavajući na čistoći likovnog izraza poput pjesnika, njegova je kamera u svakom trenutku pjevala pravu odu životu, a on sam kao da se veselio da je upravo njemu to omogućeno.

Zdenko Kuzmić