O jeziku naše televizije

Za nekoga tko osjeća hrvatski jezik, tko voli hrvatski jezik, slušanje jezika na hrvatskoj televiziji zaista je prava muka. Istina jest da se u emisiji »Jezikomjer« svakodnevno daju korisne obavijesti o jeziku i jezičnoj pravilnosti i kulturi, ali jezik koji inače slušamo od naših spikera izaziva pravo i nepatvoreno zgražanje. Da budemo pravedni, treba dodati da se to ne odnosi baš na sve spikere, ali odnosi se na njihov dobar dio, i to osobito onih mlađih. Treba dodati i da se to ne odnosi samo na profesionalne spikere, nego još više na razne reportere koji izvješćuju s pojedinih društvenih, političkih i športskih događanja.

Na televiziji se doduše pojavljuju i razni gosti za čiji jezik televizija ne može biti odgovorna, ali i gosti bi mogli biti na nešto upozoreni pri uobičajenim pripremama za emisiju. No za jezik vlastitih spikera i reportera televizija jest odgovorna, bez sumnje, i toga bi vodeći ljudi naše televizije morali biti svjesni. Pokušat ću navesti kakve se jezične nepravilnosti i pogrješke mogu čuti u pojedinim emisijama, prvenstveno u vijestima i reportažama.

Krivi izgovori i banalne pogrješke

Čuju se i banalne jezične pogrješke kao sužnjovi umjesto sužnjevi ili sužnji, i još češće mrazevi, kursevi, putevi umjesto mrazovi, kursovi (ili još bolje tečaji, tečajevi), putovi, pa spasavanje umjesto spašavanje, i slično, da ne nabrajam previše. Veoma se često čuju krivi izgovori tuđih zemljopisnih i ljudskih imena, ne samo u športskim emisijama nego i u vijestima, a i inače. Neke su pogrješke posebno česte, osobito kada se neangloamerička imena, primjerice frankofona ili slavenska, čitaju prema engleskom izgovoru. Poseban je pak slučaj da se geografska imena iz nekadanjih sovjetskih republika, danas neovisnih država, govore u ruskom a ne u sada službenom obliku (posebna je poslastica ako se još pri tome uzme engleski izgovor). Razumije se, u onim rjeđim slučajevima kada postoji hrvatski naziv, služit ćemo se njime. Tako ukrajinski grad Lavov ne ćemo zvati Lviu prema ukrajinskom izgovoru ni Ljvof prema ruskomu, nego, razumije se, ostajemo kod oblika Lavov (ne bi dobro došao ni poljski naziv Lvuf za taj ukrajinski grad koji je između dva svjetska rata bio u Poljskoj).

Pri tome je jasno da se tuđa imena izgovaraju hrvatskim glasovima iako se ti glasovi ravnaju prema izvornom izgovoru. Tako ćemo München izgovarati Minhen ne s njemačkim vokalom ü nego s odgovarajućim hrvatskim i, a engleske i albanske zvučne i bezvučne suglasnike koji se u engleskome pišu th, a u albanskome dh i th, izgovarat ćemo s našim glasovima d i t, i slično, očito je o čem je tu riječ: izvoran izgovor, ali hrvatskim glasovima. Jedini tuđi glas koji ne prilagođujemo jest dz, dakle Ševarnadze, a ne kako drugačije. No kod nekih se naših spikera čuje ponekad i koji tuđi glas, primjerice vokal tipa već spomenutoga njemačkog ü u francuskim, njemačkim, madžarskim ili turskim imenima. To se doduše rijetko događa.

Najčešće su pak pogrješke u lošem naglašavanju. Tu ćemo se sresti s različitim kategorijama nestandardnih akcenata. Razmjerno su rijetki slučajevi nenormativnoga novoštokavskog naglašavanja. Tako će se čuti aůkcija umjesto ŕukcija, jer se netko, vjerojatno iz Like, Dalmatinske zagore ili Hercegovine, zabunio pa pretjerao. No mnogo se češće događa da se čuju novoštokavski naglasci koji ne odgovaraju hrvatskoj novoštokavskoj tradiciji. Tako se slobodno može reći da prevladavaju naglasci grádovi i osobito rádovi s dugouzlaznim akcentom umjesto grFdovi, rFdovi s kratkosilaznim. Čak sam jednom ili dva puta čuo sínovi umjesto smnovi.

Takvi dugi slogovi u srpskoj su akcenatskoj normativnoj tradiciji uobičajeni u nekim riječima, tolerirani u drugima, ali u Hrvatskoj nisu bili uobičajeni. Suprotan je slučaj da se čuju naglasci kao krFljevi umjesto králjevi. Takvo je naglašavanje uobičajeno kod hrvatskih novoštokavaca uzduž Jadrana i ne pripada hrvatskoj normativnoj tradiciji. Za nju je pravilo: jednosložna riječ muškoga roda s dugosilaznim naglaskom koji ostaje i u drugome padežu dobiva u množini kratkosilazni naglasak (primjer grâd, grâda, grFdovi), a ako u drugome padežu dolazi dugouzlazni naglasak, onda on ostaje i u množini (primjer kralj, králja, králjevi). Nema nikakva ozbiljna razloga zašto bismo odustali od takve tradicije, u jednome ili u drugom smjeru.

Natjecanje s tradicijom

Nije tu bitno ni protivljenje srpskomu jezičnom uvozu ni ograđivanje od hrvatskoga regionalizma, nego čuvanje normativne tradicije kao elementa stabilnosti — neopravdane promjene nužno znače nered, jer tradiciju ne zamjenjuju nego se samo s njome natječu. U nekim je pojedinačnim slučajevima ipak bitno suprotstaviti se srpskomu jezičnom uvozu. Tako sam nekoliko puta čuo na televiziji ljubičíca u značenju ljşbica. U hrvatskome jeziku ljşbica je osnovna riječ, a ljşbičica je umanjenica, no u srpskome obliku ljubičíca nije samo drugi naglasak nego i drugo značenje — to nije umanjenica, jer odgovara našoj ljşbici, ne ljşbičici. U takvim je primjerima uvoz ne samo suvišna naglasna konkurencija nego i značenjski poremećaj.

Najčešće su naglasne pogrješke ipak različiti regionalni nenovoštokavski akcenti ili akcenti iz takozvanih gradskih razgovornih idioma (različitih za pojedine velike gradove). Dok za slučajeve o kojima je do sada bilo riječi nema izričite obrane, prešutno se priznaju kao pogrješke, za regionalizme i osobito za »kolokvijalizme« pojavljuju se i zagovornici, koji nastupaju protiv »zastarjele«, »preživjele« tradicionalne standardnonovoštokavske akcentuacije.

Jedni od tih branitelja i novatora zastupaju tobožnju modernizaciju, zaboravljajući da nema općehrvatske kolokvijalne prakse i da se homogena tradicija može zamijeniti samo anarhijom. Drugi nastupaju s tobože patriotskih pozicija. Oni bi željeli navodno vukovsku hrvatsku akcentuaciju zamijeniti novom »modernom« i bitno drugačijom hrvatskom. Ali zaboravljaju dvije stvari. Hrvatska se standardnonovoštokavska naglasna norma u posljednjim desetljećima već uglavnom oslobodila od nametnute maretićevske Karadžić-Daničićeve norme i okrenula se hrvatskim zapadnonovoštokavskim obrascima. I drugo, razvoj standarda otišao je u Srbiji od Karadžić-Daničićevih modela mnogo dalje, jer je u samoj Srbiji novoštokavska tradicija u jezičnoj stvarnosti mnogo slabija nego u cjelini hrvatskoga naroda.