Moram biti optimist

Moram biti optimist

Mislim da je za jednog filmaša ili umjetnika dobro da ne izgubi kontakt sa svijetom koji opisuje i kojim se bavi i zato su moje oči stalno otvorene, a uši naćuljene

Nakon raskošne i skupe kostimirane drame o Gilbertu i Sullivanu Topsy-Turvy proslavljeni britanski filmaš Mike Leigh (Naked, Tajne i laži) svojim se posljednjim filmom Sve ili ništa vraća na poznati teritorij: socijalnu dramu, radničku klasu, male, obične, svakodnevne ljude i situacije. Njegovi su glavni likovi taksist, blagajnik u trgovini, čistačica u domu za starije osobe, njihovi su životi teški i sumorni, njihova je budućnost nevesela i neizvjesna iako nada postoji. Leigh je svoj film smjestio u sivilo novogradnje južnoga Londona, portretirajući nekoliko obitelji koje žive u susjedstvu tijekom dugog vikenda, još jednom pokazavši spretnost i nadarenost da od običnih ljudi stvori junake, a od svakodnevnih situacija dramu. U svom poznatom stilu Leigh iz svojih sjajnih glumaca na čelu s Timothyjem Spallom izvlači najbolje, a u tmurnu atmosferu i situaciju beznađa ugrađuje dobrodošao humor. Film koji se u hrvatskim kinima prikazuje od 19. prosinca svjetsku je premijeru imao na filmskom festivalu u Cannesu, gdje je Mike Leigh i dao ovaj ekskluzivni intervju za »Vijenac«.

I vaš posljednji film Sve ili ništa, u kojem portretirate nekoliko londonskih obitelji, bavi se socijalnim problemima radničke klase. Ipak, na samom kraju vidimo tračak nade u bolju budućnost. Smatrate li se optimistom?

— Pa vjerojatno jesam optimist. Duboko u sebi mislim da su ljudi ipak dobri i da život ima i lijepih strana. I sâm sam roditelj i ne mogu nego biti optimist i vjerovati da će mojoj djeci i mojima bližnjima u budućnosti biti bolje, a ne lošije.

Kad se govori o britanskom socijalnom filmu, uvijek isplivaju dva imena: vaše i Kena Loacha. Odakle interes za portretiranjem radničke klase, odakle želja da se govori o problemima malog čovjeka? Potječete li vi i Ken Loach iz radničke klase?

— Moram priznati da ne znam potječe li Ken Loach iz radničke klase niti u kakvim je uvjetima odrastao i živio. Moj je otac bio liječnik pa ne mogu za sebe reći da potječem iz radničke klase, ali mogu reći da sam živio u radničkoj okolini. Živio sam u naselju u kući iznad trgovine i pohađao mjesnu školu u koju su išla i sva druga djeca. Mislim da ni danas, bez obzira na svoj status i posao kojim se bavim, nisam odvojen od radničke klase. Točno je da mi posao omogućuje da putujem po svijetu, da sam kao filmaš stekao neku reputaciju i da se krećem u krugovima koji zasigurno nisu radnički, ali ja i danas živim u sasvim običnom gradskom naselju, putujem podzemnom željeznicom i kad sam kod kuće ni po čemu se ne razlikujem od svojih susjeda i prijatelja. Mislim da je za jednog filmaša ili umjetnika dobro da ne izgubi kontakt sa svijetom koji opisuje i kojim se bavi i zato su moje oči stalno otvorene, a uši naćuljene kako bih znao što se događa oko mene i kakav je stvaran, opipljiv život.

I kako biste opisali taj stvaran, opipljiv, radnički život?

— Za mene je radnička klasa svjetski servis bez kojega ništa ne bi moglo funkcionirati. Kad biste razmislili koliki je broj ljudi koji su nas servisirali od trenutka kada smo jutros ustali iz kreveta, vjerojatno biste došli do brojke sto. Toliko je malih, naoko nevažnih poslova potrebno učiniti svakoga dana da bi svijet mogao funkcionirati, a mi ne razmišljamo o njima i ljudima koji ih rade iako oni čine najveći broj uposlenika. Tko su svi ti ljudi koji čiste prostorije, peru ulice, peku kruh, voze taksije, tramvaje i autobuse, razvoze novine, prodaju voće, spremaju hotelske sobe, čiste javne zahode, poslužuju kave i sendviče, rade na parkiralištima? Mislim da je mnogo prirodnije da se filmaš bavi ljudima i poslovima koji čine većinu na planetu nego onima koje nikada u životu ne sretnemo i ne vidimo uživo. Ako se sjećate, u Sve ili ništa postoji scena s taksistom i Francuskinjom iz visokog društva: vidite, meni je mnogo zanimljiviji i važniji taksist nego moderna i bogata žena koja je upravo kupila antikni komad porculana i koja se taksijem vraća u svoj hotel.

Zbog očajne, sive i turobne atmosfere neki ovaj vaš film uspoređuju s vašim ranijim ostvarenjem Naked. Dijelite li takvo mišljenje?

— Ne bih se složio s takvim mišljenjem. Mislim da Sve ili ništa ipak nema mračnu i očajničku atmosferu, a pogotovu ne nihilistički osjećaj kakav ima Naked. To što u filmu postoje agresivni i izgubljeni klinci i tinejdžeri ili što je dečko jedne od glavnih junakinja nasilnik nije dovoljno za takvu tvrdnju, na kraju krajeva oni nisu autodestruktivci kao što je to slučaj s likovima u Naked. I sami ste rekli da kraj filma daje nadu za bolju budućnost i s tim se slažem, mislim da film zrači pozitivnom energijom koja izbija iz sveg toga mraka nezadovoljstva, frustracija i muke i da film govori o ljudskoj snazi da se izbori za bolji život, za više ljubavi i topline.

Kako danas doživljavate britansku kinematografiju, koje ste i sami dio? Iako ona nedvojbeno pripada među najjače i najzanimljivije u svijetu, Hollywood je i britanskom dvorištu dominantan i otočki su mediji i publika potpuno okrenuti holivudskim filmovima i zvijezdama.

— U potpunosti se slažem s vama i smatram da je sve to skupa velika tragedija. Pretpostavljam da je bilo neizbježno s obzirom na financijsku moć i uopće snagu američke filmske industrije da se to dogodi, uostalom ista je situacija gotovo svagdje u svijetu. Nažalost, danas to ima katastrofalne posljedice pa mlađe generacije u Velikoj Britaniji, a mislim da je i drugdje isto, poznaju isključivo holivudski film i za njih film i može biti samo onaj koji je nastao u Hollywoodu. Ali nije problem samo u medijima i publici, problem je i u britanskim filmskim kompanijama, studijima i producentima koji mlade filmaše tjeraju da rade filmove koje će moći prodati Amerikancima i tako zaraditi velik novac. Njihov je jedini cilj napraviti komercijalni film koji će se moći prikazivati u tri tisuće američkih kina i tako preko noći zgrnuti lovu. Danas biti filmski producent znači biti biznismen koji film vidi samo kao robu koju može više ili manje uspješno prodati. A tako se ne rađaju novi talenti.

Kako je došlo do takve situacije i što bi trebalo učiniti da se ona promijeni?

— Ne znam što bi trebalo učiniti da se situacija promijeni, ali znam da nam nedostaje kvalitetnijih projekata i boljih scenarija. Imam osjećaj kao da se danas svi boje napisati pametan scenarij jer to navodno više nikoga ne zanima. Vidite, prije dvadeset ili trideset godina britanska filmska industrija zapravo nije niti postojala, no ipak su se snimali odlični filmovi koji su nastajali u televizijskim produkcijama i za prikazivanje na televiziji. Kad se govorilo o britanskoj filmskoj industriji u razdoblju između kasnih 1960-tih i ranih 1980-tih, onda se zapravo mislilo na holivudske filmove koji su se snimali u britanskim filmskim studijima. To se promijenilo kad se pojavio Channel 4, koji je televizijskim novcem financirao snimanje filmova za prikazivanje u kinima, međunarodnu promociju na filmskim festivalima, a tek bi potom filmovi bili prikazivani na njihovu programu. Ne može se reći da danas ne postoji britanska filmska industrija jer filmovi se manje ili više uspješno snimaju, no tragedija je u tome što nema kvalitativne konstante, ne postoje nikakvi pozitivni trendovi, nema uočljive kreativne autorske snage, nema dovoljno pametnih scenarija da bi se moglo govoriti o nekom smislu i pomaku nabolje. Sve se svodi na individualne uspjehe.

S druge strane britanska glumačka scena nikada nije bila snažnija. U Hollywoodu živi i radi čitava kolonija britanskih glumačkih zvijezda koje su tamo na visokoj cijeni, dok istodobno kod kuće i dalje imate neiscrpan izvor novih talenata.

— To je prekrasna stvar, taj broj vrlo darovitih ljudi u britanskom glumištu nevjerojatno je velik, a posebno me oduševljava činjenica da je mladih talenata toliko mnogo da je divota birati. Naravno, ima mnogo i loših, a moj je posao da takve izbjegnem. Moram biti vrlo pažljiv pri izboru glumaca jer su moji filmovi takvi da poprilično ovise o glumačkim interpretacijama, a isto tako nastojim da u filmovima imam mlade snage rame uz rame s dokazanim zrelim glumcima kako bih imao ravnotežu nove mlade glumačke krvi i iskusnih veterana na koje se mogu osloniti i mladi glumci i ja.

Baš kao i svoje prethodne filmove i ovaj najnoviji premijerno ste predstavili na filmskom festivalu u Cannesu. Kako se osjećate na toj slavnoj filmskoj manifestaciji koja vrvi glamurom, filmskim zvijezdama i lijepim ženama kao autor nekomercijalnih filmova koji se bave radničkom klasom i svakodnevnim socijalnim problemima tih ljudi?

— Hvala Bogu da postoji filmski festival u Cannesu i hvala Bogu da je riječ o tako razvikanom događaju koji prate svi svjetski mediji jer to je prilika mnogim svjetskim filmašima i malim kinematografijama da pokažu što znaju i mogu. Bez obzira bila riječ o holivudskom filmu ili ostvarenju neke egzotične kinematografije svi smo mi u Cannesu u istom loncu i pod istim reflektorima i mislim da je to sjajno. Bilo bi grozno da je Cannes neki nevažan mali filmski događaj koji nikoga ne zanima. Bez obzira što o njemu mislili i govorili Cannes svi doživljavaju vrlo ozbiljno: i mediji, i filmske kompanije, i filmaši, a na kraju i sam festival i ljudi koji ga rade. Osobno uopće me ne smeta sav taj medijski cirkus koji se svake godine stvara oko Cannesa jer to mu i daje tako veliku važnost za medije, no smatram da festival nije zaboravio što je njegova glavna zadaća i mislim da je u biti ostao pravom, iskrenom i dobronamjernom filmskom manifestacijom koja promovira autorski film, nove i mlade talente, male kinematografije, nekomercijalan film. Mislim da Cannes nije zaboravio da se svakoga dana širom svijeta snimaju filmovi koji zaslužuju da ih svi mi vidimo, što je u okolnostima u kojima Hollywood dominira tim istim svijetom nemoguće bez festivala kao što je ovaj u Cannesu, ili oni u Veneciji, Berlinu i drugdje. Ono što mi se također sviđa kad govorimo o Cannesu jest činjenica da je on izvan utjecaja Hollywooda i ma koliko novca imali i ma koliko vladali svijetom holivudski moćnici mogu biti prisutni na festivalu samo ako to odluče kanski šefovi. Oni istini za volju svake godine zakupe sve reklamne panoe na Croisetti, ali za to masno moraju platiti, uvijek su prisutni, no u program mogu ući samo ako to zbilja zasluže.

Biste li radije bili predsjednik festivalskog žirija u Cannesu ili se natjecali s filmom u konkurenciji za Zlatnu palmu?

— U oba slučaja riječ je o dvama zanimljivim i vrlo ugodnim iskustvima. Kako sam ja filmaš, moj je primaran posao u životu snimati filmove i, ako je to moguće, biti dio festivalskoga programa i biti u konkurenciji za nagrade jer sve je to dio procesa predstavljanja filma. U Cannesu sam bio s nekoliko svojih filmova, osvajao i Zlatnu palmu i znam kakav je to osjećaj kad očekujete kakve će biti reakcije na vaš film, što će mediji reći, kako će publika i kritika reagirati. U žiriju sam bio 1997. godine, i do tada sam mislio da je žiri neko svemoćno tijelo koje rukom neuništiva gospodara donosi strašne odluke u svoj svojoj mudrosti, dok mi mali filmaši čekamo hoće li nas pokopati ili podići na pobjednički pijedestal. A onda sam nakon vlastita iskustva shvatio da je riječ o grupi uplašenih ljudi koji prolaze kroz pakao i ispituju vlastitu dušu kako bi donijeli pravednu odluku i nagradili najbolje filmove i filmaše nadajući se da neće napraviti neku glupost.

Koliko su vam za karijeru filmskoga redatelja važne festivalske nagrade koje ste osvajali u Cannesu, Veneciji, Locarnu i na drugim važnim filmskim festivalima? Bili ste nominirani i za Oscara.

— Imao sam sreću da su moji filmovi bili nagrađivani na mnogim festivalima i osvajali različite nagrade i zbog toga sam sretan i zadovoljan, ali nema svaka nagrada istu težinu i isto značenje za karijeru filmaša i budući život filma. Ne bih želio biti nekorektan prema bilo kome ni umanjivati vrijednost neke nagrade, ali mislim da se ni jedna ne može mjeriti s utjecajem Zlatne palme ili američkog Oscara pa makar bili i samo nominirani za tu slavnu nagradu. Zlatna palma koju sam dobio za Tajne i laži ne samo da je rezultirala sjajnom prodajom filma u svijetu, dugotrajnim kinoživotom i nominacijama za Oscar nego je itekako utjecala na dobivanje novca za moj sljedeći film. To bi se teško dogodilo da je posrijedi bila neka druga nagrada. S druge pak strane neki drugi festivali imaju svoje prednosti i svoje značenje. U Cannesu zbog silnih promotivnih obveza, intervjua, svečanih ručkova i večera i slično nemam vremena za gledanje filmova, razgovore s mojim kolegama iz drugih kinematografija, kontakta s publikom, a sve je to vrlo važno. Zato su i festivalu u San Franciscu, Sarajevu, Jeruzalemu, Sidneyju i još bezbroj drugih gradova vrlo važni za karijeru filmaša jer nije sve uvijek u nagradama u priznanjima.

Kakvi su vam sljedeći planovi? Što je vaš sljedeći film? Potoji li neka posebno intrigantna tema ili priča koju biste željeli snimiti?

— Ima mnogo tema i priča koje bih želio realizirati. Već dulje vrijeme nastojim snimiti film o stjuardesama koje rade na prekooceanskim letovima za New York. Već smo počeli sakupljati novac za produkciju kada se dogodio teroristički napad na Ameriku 11. rujna i nakon toga više nitko nije htio financirati film koji ima veze s putničkim avionima i letovima.

Ne razumijem u kakvoj je to vezi. Pa ljudi i dalje lete avionima kao i prije toga tragičnog događaja.

— Slažem se s vama u potpunosti, ali ponekad se donose bizarne odluke. Strašno mi je žao zbog toga i mislim da je takav stav čista glupost, meni neobjašnjiva. Nadam se ipak da će se situacija promijeniti.

Razgovarao Stjepan Hundić