Metaforička pustoš

Nesanica, Insomnia, red. Christopher Nolan

Remake istoimenog norveškog trilera Erika Skjoldbjaerga iz 1998. godine o mušičavu losanđeleskom detektivu Willu (Al Pacino; odnosno Stellan Skaarsgard u originalu) koji istražujući umorstvo na prekrasnoj oporoj Aljasci upada u ambigvitetno stanje uzrokovano nesanicom kao posljedicom dualnosti njegove psihe i polarnih noći arktičkoga svjetla. Noć naime, koja bi glavnom junaku-antijunaku mogla donijeti smiraj — san i zaborav (ili barem noćnu moru kao ispušni ventil nečiste savjesti koja ga pritišće) nikad ne dolazi. Blještavilo dana intenzivira svaki neurološki podražaj; sunčevu upornu tupu oku ništa ne ostaje skriveno, a tame nema ni za lijek (osim u nutarnjoj bolnoj rastrzanosti glavnoga lika).

Upravo su te — psihološke, odrednice obligatornosti i morala; svjesnog i ludičkih podsvjesnih tendencija; poštenja i laži; iluzornih obmana uma i trezvena razlučivanja (reflektirane kroz efekt zrcala »slomljena« posrnula — uvjetno rečeno — pozitivca i njegova kontrapunktna alter-ega »ponosna« smirena negativca, kao dvije strane ista novčića; indikatora relativnosti u univerzalnome sudbinskom kotaču — pri čemu potonji prvom služi kao konstantni podsjetnik — đavolak s vilama koji budnom održava Willovu savjest) ujedno i glavne filmske koordinate.

Međuigra ova dva izvrsna lika (koja se vremenski proteže čitavim središnjim dijelom filmske priče) vrhunska je točka i inače natprosječna filma — iako ovaj započinje solidno no ne pretjerano intrigantno, odnosno raspleće se možda ne posve razočaravajuće no ipak isuviše očito po isforsiranu diktatu moćnih producenata a manje po vlastitoj Nolanovoj kreativnoj volji. Jer ovaj mladi autor izuzetnog Mementa posve zadire (i podupire) u uski, odsječeni individualni svijet svojih izmrcvarenih nositelja zbivanja u oba filma — posve neobičnih junaka koji (zajedno sa svojim tvorcem) realnost promatraju isključivo kroz prizmu vlastitih opsesivnih, iskreiranih svjetova; podcrtavajući ga iznimno dojmljivom vizualnošću neukrotive snježne i bijele sterilne divljine koja nipošto nije samo kolekcija stiliziranih no praznih i lako zaboravljivih razglednica, već živ organizam — divovski mučitelj i metaforička (no nikad jeftino eksplicitna) pustoš izolirane i osamljene osobnosti Pacinova Willa. Nolan kamerom pozorno kontemplira i bdije nad njegovom višednevnom nesanicom, inkorporirajući je u sam izgled filma — maestralne uskomešane kadrove, neobične kutove snimanja, klaustrofobičnu atmosferu interijera.

Insomnia tako postaje snažan, mračan i inteligentan profil Willa (koji se pak u redateljevom superiornom vodstvu otkriva kao onakav kakvog zapravo uopće ne očekujemo) u odnosu na njegova »zločinca«; odnosno Willa i njegova »mučitelja« (ruralne okrutnosti prirode), pri čemu oba funkcioniraju kao svojevrstan purgatorij i vode ga ka katarzi; a što je opet definitivna potvrda Nolanova talenta. No zbog prethodno spomenutih manjkavosti (posebice u finalu), konačan stav mogao bi se donijeti tek po odgledanu norveškome predlošku (s pretpostavkom vjerojatno inteligentnijeg i nepovodljivog rješenja raspleta), te zaključiti da je zbog svega toga mogao biti barem malo bolji.

Katarina Marić