Matica hrvatska neće pristati na marginalizaciju

Matica hrvatska neće pristati na marginalizaciju

Govorimo, svjesno ili nesvjesno, o pokušaju da se oslabe hrvatske institucije, da se prednost dade marginalnim pokušajima, sporadičnim gostovanjima, improvizacijama. Mi znamo da je zdravu društvu, zdravu organizmu, potrebna igra i potrebno je čuvati ono što nas povezuje s mladošću, prošlošću i djetinjstvom, ali je, isto tako, nezamislivo da mala i ugrožena zemlja poput Hrvatske uništava svoje institucije, koje nisu ustanove paralelnog sustava, već mjesta koja okupljaju najbolje pojedince ovoga doba

Dame i gospodo, dragi prijatelji, uvaženi gosti!

Već smo se posve primakli kraju godine Gospodnje 2002, u kojoj smo s cijelim hrvatskim narodom, sa svim građanima domovine Hrvatske, podijelili obilje nevolja, nezadovoljstava, velike nezaposlenosti, brojnih stečajeva i poraznoga siromaštva. To je godina stranačkoga autizma, jedva održiva socijalnog mira — koji se čini pripremom za buru — pada standarda i, što je opasnije, slabljenja nacionalnih energija, iščeznuća svakoga zanosa i, rekao bih, pomalo i gubitka nade.

Ako sam, na samom početku ljeta, u zahvalnome govoru, pred skupštinarima Matice hrvatske, iskazao svoju zabrinutost pred činima političke, moralne i duhovne neodgovornosti za narodnu baštinu, od Božje zemlje i Božjega mora, koje smo u davnini svojim tijelima pokrili i branili kao najdraži Očev dar, pa sve do spomenika i dobara koje smo naslijedili ili ih sami stvorili i još stvaramo. Ako sam izrekao svoju zebnju pred rasprodajom Domovine, kako sam se onda izrazio, to je bilo trošenje one glavnice koju bilo koji odgovoran upravitelj, da ne kažem vladar, ne bi smio dirati. Svjedoci smo rasprodaje skrbnoga rada i borbe desetaka hrvatskih naraštaja ne samo strancu nego često i povijesnom neprijatelju i pretendentu na ono što je bitno naše: teritorij, zemlju, more. Ono što nam većom svojom brojnošću i moćnijim svojim oružjem nisu uspjeli oteti sada će psi novca — dopustite mi ovu sintagmu prema poznatome predlošku — od nas, u rasprodaji, kupovati.

Dok je srce nešto značilo i dok je ljubav nešto značila, uspijevali smo se zaštititi. Od kada je sve podređeno trgovini, a mjesto srca pjevaju Hrvatskom džepovi, mi smo temeljito osiromašili. Dok se srce suprotstavljalo topu, imali smo još neke nade. Kad se od prijetećih zlatnih šipki moramo braniti malom lipom, ma koliko lipa draga bila, naši su izgledi postali gotovo ništavni. Slogan Kupujte hrvatsko doživio je svoju ciničnu pretvorbu i može se mutirano izreći kao Kupujte Hrvatsku. Ali, naravno, to nije kraj. Bojao sam se, pa sam to i rekao, da će nam na kraju sezone siromašenja odrijeti i golu kožu. Makar na trenutak tako zazvučalo, nisam Vam polovicom 2002. nudio retoriku prošlosti, retoriku nacionalnoga patosa, retoriku retoričara, nego sam pokušao probuditi ponekog spavača na granici, drugog u polju, trećeg u barci, četvrtoga za stolom. Jesmo li se ikada zapitali svi zajedno, kao društvo, kao zbroj pojedinaca, što će nam donijeti politika koja će, krpajući rupe svakodnevlja, u cigle dvije godine rasprodati, otpisati, iznajmiti stoljećima sabiranu uštedu, stoljećima stvarana dobra? Što nakon toga? To su bila pitanja za lipanj, a sada smo na kraju prosinca. Je li nešto bolje nego što je bilo?

U međuvremenu Hrvatska se pretvorila u lovište junaka Domovinskoga rata, u veliku sudnicu s nebrojenim istragama, saslušanjima, privođenjima i procesima. Pejzaž Domovine ljeta 2002. ne čini se vedar ni utješan, unatoč poštenom trudu i nastojanjima mnogih. Osjećamo da naš brod vjetri nose prema rasapu, prema gubitku identiteta i hrvatske posebnosti. Ali ipak, hoćemo li se zbog svega što smo ovdje rekli zaista odreći nade, zaista odustati od napora građenja boljega i sretnijeg života, bolje i sretnije domovine? Tko ima pravo odustati od poslova i obveza samo zato što nam nije dobro? Hoćemo li se podložiti silama ovoga svijeta, Knezu Zemaljskom, kako ga krsti Novi zavjet? Hoćemo li, zazivajući nadu, projicirajući neki bolji, sretniji, zadovoljniji život u budućnosti, posve odustati od svoje suvremenosti? Nećemo, a i ne možemo. Naša je dužnost boriti se da popravimo ono što nije dobro, da se svak na svome polju trudi da učini sve što može da nam Domovina bude bolja, sretnija i zadovoljnija, od ljudi u vlasti do ljudi u kulturi, od inženjera do radnika. Mi naprosto nemamo moralnoga prava pobjeći sada od svojih zadaća. Svako vrijeme nosi neke obveze. Naše, kad smo već mislili da smo mirni i spokojni, kad smo stvorili svoju zemlju, pokazuje i otkriva da su opasnosti i pogibelji tek sad pred nama. Hoćemo li se na primjer odrediti prema položaju, mjestu i ulozi koju Matici hrvatskoj, primjerice, predviđa Strategija kulturnog razvitka, u kojoj se Matici hrvatskoj obećava »puko preživljavanje«? Je li se zato Matica hrvatska borila protiv nenarodnih, protunarodnih, stranih, osvajačkih režima, da bi u svojoj zemlji bila osuđena na puko preživljavanje? Vjerujem, da ljudi koji tako razmišljaju ne mogu prihvatiti ovakvu formulaciju, bez obzira na to što ona dolazi iz službenog dokumenta jednog ministarstva. Hoćemo li se, sjećajući se boljega života, podsjećati na Khuenovo doba, na doba Austrije, znati da smo u ratovima prolazili bolje nego u vlastitoj Domovini? Mislim da nitko razuman od nas to ne očekuje i nitko ne očekuje da ćemo prihvatiti takvu marginalizaciju koju bi nam trebala donijeti naša Hrvatska. To nije primjereno ni povijesnoj ni sadašnjoj ulozi Matice hrvatske, ni članstvu koje ona okuplja, ni intelektualnim kapacitetima koji joj stoje na raspolaganju. Mi ne idemo u godinu u kojoj ćemo se doista zadovoljiti položajem »pukoga preživljavanja«, mi idemo u 161. godinu našega opstanka i opstat ćemo unatoč projektima redukcija, restrikcija i umanjivanja važnosti. Kad govorimo o tome, onda govorimo, svjesno ili nesvjesno, o pokušaju da se oslabe hrvatske institucije, da se prednost dade marginalnim pokušajima, sporadičnim gostovanjima, improvizacijama. Mi znamo da je zdravu društvu, zdravu organizmu, potrebna igra i potrebno je čuvati ono što nas povezuje s mladošću, prošlošću i djetinjstvom, ali je, isto tako, nezamislivo da mala i ugrožena zemlja poput Hrvatske uništava svoje institucije, koje nisu ustanove paralelnog sustava, već mjesta koja okupljaju najbolje pojedince ovoga doba.

Naravno, nisam od ljudi koji će zatvoriti oči pred nevoljama i osjećam potrebu objelodaniti ono što vidim. To je, možda, skrivila moja profesija. No isto tako nisam čovjek koji će zbog teškoća predložiti da gurnemo glavu u pijesak, da odustanemo od napora da od Hrvatske učinimo bolju i sretniju zemlju. Zato vas pozivam da u 161. obljetnici Matice hrvatske i godinama koje dolaze poslije budete, u tome poslu, zajedno s Maticom.

Igor Zidić