Matica hrvatska i hrvatska književnost i kultura

Matica hrvatska i hrvatska književnost i kultura

160 godina Matice hrvatske znači 160 godina ustrajnoga rada na književnom, kulturnom i prosvjetnom polju najstarije hrvatske kulturne ustanove — Matice hrvatske. Jednako u razdobljima uspona kao i padova domovine, jednako u godinama potištenosti i represije, kao i u vremenima slobodnijega djelovanja, jednako dok su trajale zabrane i progoni, kao i u godinama uspjeha i napredovanja, Matica hrvatska imala je uvijek isto —jedno jedino svoje oružije — knjigu, kojom je širila pouzdanje i vjeru u napredak i bolja vremena i razbor da se ne opredjeljuje za efemerne pokrete i struje. Kako nekad, tako i danas.

Nastala je u doba krize kad je i samo ime hrvatsko — ime, naime, »horvatsko« bilo prešlo na uski krug osiromašenog plemstva, u službi tuđih interesa, Mađara. S imenom ilirskim, i s granicama i sadržajem koje je tom imenu zacrtao Pavao Vitezović — a njemu je ilirski značio isto što i hrvatski — naši su preporoditelji osnovali Maticu ilirsku, one slavne veljače 1842, skromno, kao glavnicu za izdavanje knjiga stare naše književnosti, kad već nisu uspjeli, a niti smjeli pod tim imenom utemeljiti znanstveno društvo, o čemu je postojala odluka hrvatskog Sabora, i molba kod visokih vlasti već 1839. Dobra je to zamisao bila! Do tada su književnici svoje knjige sami izdavali, poklanjali više nego prodavali, te je utjecaj tih njihovih knjiga bio preskroman. Ono nešto knjižara u Hrvatskoj prodavalo je latinske, njemačke i mađarske knjige. Ideja da »darovnici Matice«, to jest utemeljitelji s većim prilozima, obvezani utemeljitelji s nešto manjim doprinosima, i darovnici s manjim prinosima utemelje glavnicu od čijih bi se kamata tiskale knjige »slavnih i glasovitih djela iz 16. i 17. stoljeća — kad njemačka literatura u zibci bijaše«. Spomenuta su kod toga prvenstveno djela dubrovačkih i dalmatinskih pisaca, ali se mislilo i na suvremeno stvaralaštvo — te da tako tiskane knjige dođu do prinosnika, to jest svih onih koji su pomogli da te knjige iz tiska izađu. Put od tiskane knjige do poznatog kupca, u tom tamnom vremenu za hrvatsku knjigu, bio je doista otvoren, a taj kopernikanski preokret u povijesti naše knjige i književnosti i njezinog utjecaja na cjelokupnost hrvatskoga naroda doista je vrijedan svake pažnje, poštovanja i nasljedovanja. Matica je taj put pronašla davno, ona ga jednako i danas strpljivo i ustrajno koristi.

I prve knjige Matičine to pokazuju: jedna iz baštine, Osman Ivana Gundulića, kojom se navješćuje propast Otomanskog carstva kao stoljetne opasnosti ne samo za Hrvatsku nego i za Europu, i druga knjiga, iz onovremnoga stvaralaštva, Teuta Dimitrija Demetra, drama o slobodi ali i izdaji, s porukom da se nikakva izdaja nacionalnih interesa ne bi smjela među nama više dogoditi. I u najtežim godinama kad je ime ilirsko zabranjeno, a zatim za Bachova apsolutizma kad su se zlokobni i tmasti oblaci germanizacije bili nadvili nad cijelu Hrvatsku, Matica hrvatska nije posustala, brinući se prvenstveno za povećanje glavnice kad već nije mogla izdavati one knjige koje su bile potrebne hrvatskom narodu u tom teškom vremenu, a koje bi cenzura bila zaustavila, i knjige zabranila, kao što je i urednika Matičina časopisa »Neven«, Mirka Bogovića, zbog jedne nedužne pjesme osudila zbog veleizdaje i otpremila u tamnicu, u negve. Nije to bio prvi put da su Matičini ljudi zbog književnih tekstova bili otpremljeni u tamnice.

Pomogla je tih godina Matica da iziđe treći svezak almanaha »Dubrovnik«, isto tako treći svezak časopisa »Bosanski prijatelj« Ivana Frana Jukića, misleći tako i na šire područje svoga književnog djelovanja to jest svagdje tamo gdje Hrvatima treba pomoći. U stalnom programu izdavanja hrvatskih pisaca iz Dubrovnika, izdala je knjige Ignjata Đ urđevića i Junija Palmotića. Na stranicama svojega časopisa »Neven« podržavala je skromno stvaralaštvo, koje unatoč nepogodnim vremenima, nije utrnulo. Čim su se ukazala nova vremena, pokrenula je časopis »Književnik«, koji je bio prethodnikom znanstvenih edicija kad je Akademija započela svojim znanstvenim radom. I još jedna važna hrvatska knjiga, koja na jedinstven način spaja baštinu i onovremenost, Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga, koji je Matica izdala 1862. troškom Zaklade za izdavanje pučkih knjiga. Tako se ta knjiga još jednom proširila cijelim prostorom gdje Hrvati žive.

No, tek kad je Matica hrvatska 1874. promijenila ime ilirsko u hrvatsko, te postala imenom i sadržajem Maticom hrvatskom, i njezin je utjecaj u hrvatskom narodu postao sve veći i vidljiviji, te konačno ubrzo zatim postao neizbrisiv. Matica hrvatska postaje središnja nakladnička kuća u Hrvatskoj. S gustom mrežom svojih povjerenika koji članovima Matice hrvatske dijele svake godine pregršt dobro odabranih i korisnih knjiga — jedne godine dvije — tri knjige, druge četiri do pet, a ponekad pet do deset. Tako Matica hrvatska uspostavlja i stvara, te svojim knjigama hrani mnogobrojnu čitalačku publiku. I broj članova Matice hrvatske do kraja stoljeća popeo se na deset tisuća. Na takav način Matica se hrvatska u 19. stoljeću ugradila u kulturu, svijest i savjest hrvatskoga naroda, jer tada nije postojalo ni jedno znanstveno ili kulturno područje za koje Matica nije tiskala knjige za svoje članstvo. Brinula se prvenstveno za domaće književno stvaralaštvo, ali nije zaobišla ni svjetsku književnost, kako onu iz antike, tako i onu koja se upravo stvara. Nije zanemarila ni izdavanje povijesnih prikaza domaće i stranih književnosti. Izdala je odličnu povijest hrvatskoga naroda, ali i opsežene, dobro napisane sveske svjetske povijesti, odnosno povijesti pojedinih zemalja i naroda. Isto tako i temeljne knjige iz zemljopisa, zoologije, botanike, fizike, kemije, astronomije — zatim i nekoliko knjiga o novovjekim izumima. Na takav je način prosvjećivala hrvatski narod, jednako onaj u gradovima kao i u selima, jer su njezine knjige stizale u privatne, općinske, gradske i seoske knjižnice, sa ciljem da naš narod postane svjestan svojih zadaća i društvenih i političkih ciljeva u borbi za bolji život cjelokupnoga pučanstva i za buduću samostalnost Hrvatske. Visoki domet znanstvenog raspravljanja, jasan stil, dobar jezik — to su odlike Matičinih knjiga kojima se širila književnost, prosvjeta i znanost u hrvatskom građanskom društvu u 19. i 20. stoljeću.

Matica hrvatska, više nego ikoja druga kulturna ustanova u Hrvata, prolazila je one iste krize kroz koje je prolazio hrvatski narod u ovih posljednjih 160 godina. Raspad Austro-Ugarske Monarhije osiromašio je njezine fondove i posve uništio njezine zaklade; društvena i politička represija od 1918. do 1941. teško je pogađala Maticu i njezine članove, u ratnim i u poratnim godinama od 1941. do 1947. brojni su njezini članovi, ali i autori pali kao žrtve ustaškog bezumlja, a zatim besmislene partizanske osvete. Godine 1972, kad je Matica trebala proslaviti 130. godišnjicu svoga postojanja i rada, nakon sloma Hrvatskog proljeća koje je u Matici porođeno, Matica hrvatska je političkom odlukom ukinuta, njezin je rad bio zabranjen, njezini čelni ljudi osuđeni na teške tamnice i zabranu javnog djelovanja. Ali svi su prognanici i uznici znali: tamnovanje zbog Matice hrvatske zalog je za slobodu hrvatskoga naroda i za njegovo konačno oslobođenje.

S pravom je Antun Barac, koji je mnoge svoje knjige objavio u Matici hrvatskoj, zapisao: »Povijest Matice hrvatske u neku je ruku povijest hrvatske kulture«. Nema skoro ni jednog hrvatskoga kulturnog radnika od imena koji nije objavljivao u edicijama Matice hrvatske za života, ili su mu tekstovi pak objavljeni poslije smrti; pouzdano nema ni jednoga hrvatskoga značajnijega književnika, starijega ni novijega, kojemu Matica hrvatska nije objavila neko djelo, uglavnom ono najbolje. Barčeva rečenica, naime, napisana je prije nego je počeo izlaziti znamenit povijesno-antologijski niz Pet stoljeća hrvatske književnosti, koji u preko 180 svezaka pokazuje svu dubinu, širinu i značenje hrvatske književne riječi. Noviji niz Stoljeća hrvatske književnosti, s do sada objavljenih osamdesetak knjiga, ide još šire i dublje u problematiku hrvatske riječi, te se obazire jednako na književnu kao i na političku, na društvenu kao i na filozofsku baštinu hrvatskoga naroda.

Od prve Matičine knjige, izašle davne 1844, do danas Matica hrvatska i njezin Nakladni zavod poslali su u hrvatski narod, i u svijet, cijelu biblioteku probranih knjiga koje su napisali najbolji hrvatski i svjetski autori, književnici i mislioci. Matica hrvatska, kao ni jedna druga ustanova u Hrvatskoj, radila je na pravoj integraciji Hrvatske u Europu na svim područjima književnog, znanstvenog i društvenog života. Na pravi način, s punim spoznajama, s vidljivim učincima.

Jednako tako, knjige Matice hrvatske, svojim vanjskim izgledom, a ne samo svojim sadržajem, natjecale su se uspješno s knjigama iz čitavoga svijeta, i posebice iz Europe, slijedeći najbolja rješenja, proširujući tako kulturu vizualnosti i likovnosti.

Matica hrvatska uglavnom nikad nije bila miljenicom vlasti, koje su pretežno i dugo, predugo, vremena bile tuđinske. Zato je mogla slobodnije i angažiranije raditi za svoj narod, izgrađujući ga da jednom u slobodi i samostalnosti — u što je postojano vjerovala, u spoznaji sebe i svojih mogućnosti, uzmogne samouvjereno i ponosno zakoračiti na prag budućnosti. Matica se nada da će joj u novim, boljim prilikama biti lakše raditi za svoj narod. Matica hrvatska kroz 160 godina svoga postojanja i djelovanja nikad nije odustala raditi za boljitak hrvatskoga naroda. Zato se Matica hrvatska ne mora plašiti budućnosti. Njoj se, nakon toliko godina uspješnoga rada, budućnost ukazuje kao prirodan dar kojim se treba na najbolji način koristiti.

Josip Bratulić